|
|
| < | lipanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Leda
Avada Kedavra
mislim, dakle jesam
spašena duša
Love is power
Madamm
May Stox
...samo anđeli znaju kako je u raju...
inees
...~°°cOOlerICE°°~...
BeYoNcE_FaN_13
Alhir
C.J.
evo ljudi ovim postom se rastajem od vas...............više neću pisati jer više nemam volje, neda mi se i nemam više inspiracije, ali to ne znači da vas neću dalje posjećivati i komentirati vas tako da kada napišete novi post javite mi u komentarima............................
Na ovako starom, požutjelom pergamentu znak je izgledao doista zastrašujuće.
„Ja stvarno imam to na vratu?“,
„Nažalost, da.“, rekao je to tako da je Ivana počela sumnjati da to ustvari nije nimalo dobro za nju. Odjednom kao da se oslobodila osjećaja koji joj nije dopuštao da išta progovori, sada je osjećala da može pričati, a da joj to nimalo ne smeta.
„Hoćete mi onda reći jesam li zbog tog znaka…posebna?“
Levinius je primijetio promjenu na Ivani. Znao je što joj je uzrok, samo to nije htio pokazati pred Ivanom.
„Mislim da sam te upravo zbog toga i pozvao.“
„Onda?“, Ivana nije imala pojma odakle joj toliko samopouzdanje. Znala je samo da to nije način kojim ona inače razgovara s ljudima. Osjećala se kao da netko upravlja njenom voljom. A kada je pogledala u Leviniusovo lice nije vidjela ništa što bi joj nagovijestilo da je iznenađen. Više je izgledao kao da je upravo takvu reakciju i očekivao.
„Pa…ja mislim da si itekako posebna. A najviše zbog toga što si darovita za stvari za koje drugi nisu.“
„A to bi bile…?“
„Vjerujem da si od sinoć sposobna upravljati vatrom.“
Ivanine oči su se zacaklile. Umjesto da se ozbiljno zabrine zbog ovoga, što bi inače bila njena uobičajena reakcije, sada je više osjećala navalu sreće i zadovoljstva što to zna. Znala je da sada to mora sakriti. Zato je glumila iznenađenost.
Po Leviniusovu mišljenju Ivana je bila opsjednuta ili će tek biti, a ovi ispadi su mu to dokazali. Znao je da je mora zaštititi. Ne samo zbog nje nego i zbog drugih ljudi koji bi zbog toga mogli patiti. Najveći je problem što ne zna kako da to napravi. Još uvijek nije našao način za razbijanje Vatrene kletve. Ali sada Ivani mora reći još nekoliko stvari.
„A mislim da ne griješim ako kažem da si sposobna za još mnogo stvari koje još ni sama nisi otkrila. Ali s vremenom ćeš ih otkriti. A upravo zbog tih tvojih nadprosječnih moći morat ćeš ići na dodatnu nastavu, što ionako već znaš. Ja te neću učiti, nego će s tobom raditi profesor čarolija Vladimir Lepor. Vjerujem kako si sposobna činiti čarolije i bez štapića, a upravo zbog toga te prepuštam profesoru Leporu koji je stručnjak za čarolije svih oblika.“
Ivanine oči se ponovno zacakle, ali sada još većim sjajem i iako je ona mislila kako je to dobro sakrila od Leviniusa on je to primijetio i samo se nasmijao u mislima.
„Sada možeš polako krenuti na sat. Imaš čarolije ako se ne varam.“
* * *
Na hodniku jako osvijetljenom svijetlošću sunca koje je dolazilo sa mnogih prozora na lijevom zidu stajalo je mnoštvo učenika. Među njima stajale su Marijana i Maja. Kada je Ivana došla do njih glasno su uzdahnule:
„Već smo mislile kako nećeš doći!“, reče Marijana, „Pa gdje si bila?!“
„Kod Leviniusa, zar se ne sjećaš da me sinoć pozvao da dođem k njemu u ured danas nakon doručka?“
„Ma sjećam se, samo nisam očekivala da ćeš kod njega biti tako dugo.“
„Koliko je to dugo?“
„Doručak završio u devet, a ti si se najela oko pola sata ranije i onda te Markešićka odvela Leviniusu i sada si se napokon pojavila u deset sati i petnaest minuta. Pa si sad ti računaj koliko te nije bilo.“
Ovaj podatak je Ivanu potpuno iznenadio. Uopće nije mislila da je kod Leviniusa bila skoro sat i pol. Vrijeme joj je jako brzo prošlo. Osjećala se kao da je dio tog vremena prespavala, kao da ustvari nije bila prisutna u dijelu razgovora. A kada se malo više zamislila shvatila je da se dijela razgovora zapravo ne sijeća. Kao da je netko drugi bio u uredu, a ne ona.
kako bi otprilike trebao izgledati Vatreni znak
Kada se probudila, Ivana nije ni znala je li jutro ili ne, prostorija u kojoj se nalazila nije imala prozora. Znala je da je jutro tek kada su se i ostale cure probudile.
„Je li jutro?“, upitala je jedna od one dvije djevojčice koje su zadnje ušle u spavaonicu.
„Mislim da je, ali nisam sigurna.“, Ivana reče nesigurno.
Jedina svjetlost dolazila je ispod vrata. Ivana ode do njih i otvori ih. Hodnik za koji je prije mislila da je mračan sada joj se činilo da je puno svjetliji iako je u njemu gorio jednak broj baklju kao i prije. Pomisli da je to zato što je puno vremena provela u mraku.
Ivana se vrati u spavaonicu. Tada na stolu ugleda nešto slično kutiji šibica. Otvorila je tu kutiju i na njeno veliko iznenađenje u njoj su i bile šibice. Ona je očekivala da će biti nešto više, nešto magično. A onda se sjeti da su čarobnjaci vjerojatno izumili šibice i taj izum predali običnom ljudima.
Šibicom je upalila uljanu svjetiljku na stolu. Svjetlost, iako slaba, obasjala je cijelu prostoriju. Tada na stolu ugleda pješčani sat koji je, ni sama nije znala na koji način, brojio vrijeme. Ivana je znala samo da je najvjerojatnije vrlo točan. Na njemu je pijeskom označen točan broj sati i minuta pokazivao da je osam sati ujutro. To je značilo da je vrijeme da ustanu i krenu na doručak.
Oblačeći se Ivana se upoznala s onim curama koje su zadnje ušle u spavaonicu.
„Sinoć se nismo stigle upoznati…ja sam Ivana Lend.“ Njihov iznenađen pogled Ivanu je nagnao da se zacrveni. Prva joj je prišla ona koja ju je pitala je li jutro. Barem joj se tako činilo, koliko je uspjela razabrati sličnost glasa.
„Da…ja sam Ružica Lončar.“, sramežljivo reče da ne ispadne nepristojna. „Drago mi je.“
Druga djevojčica otprve je Ivanu gledala s prijezirom, ali onda ipak priđe Ivani i vrlo hladnim glasom reče:
„Katica Smrdić. Zovi me Katy“, za ostatak rečenice, 'I ostavi me na miru!', jedva se zaustavila da ne kaže. Shvatila je da bi je mogla kasnije iskoristiti. Za sada bi mogla glumiti prijateljicu, a kada bi došlo vrijeme ostavila bi je. Bez da bi je bilo briga za posljedice.
Ivana je odmah uočila da s Katicom neće ići glatko kao s ostalima, shvatila je da ona ne želi da joj Ivana bude prijateljica. Ivana je odlučila kloniti je se.
Spremivši se djevojčice su krenule na doručak. Hodnik im se sada, kao i Ivani ranije činio puno svjetliji nego sinoć. U društvenoj prostoriji Luka je već sjedio na jednoj od onih neudobnih stolica i čitao neku izrazito staru i za Ivanu predebelu knjigu.
„Dobro jutro djevojke.“, rekao je to vrlo uljudnim, kavalirskim tonom, „Ja sam zadužen da vas odvedem na doručak kako se ne bi izgubile u labirintu hodnika velebnog Holdara.“
Samo što je to rekao ustane sa stolice, zaklopi knjigu koja se sada činila još deblja i odvede Ivanu i ostale djevojčice do Svečane dvorane. On i Ivana pričali su cijelim putem. Ivana je saznala da su se godinu dana ranije, kada je Luka tek krenuo u Holdar, društvena prostorija i spavaonice doma Bonham nalazile na trećem katu dvorca, a ne izvan njega. A on je izabran za vodiča samo zato što je sve hodnike mogao naučiti samo jednim pogledom u kartu, dok je ona svima drugima prijeko potrebna. Čak će je i Ivana dobiti na doručku kako se ne bi puno gubila, iako će se i ovako puno puta izgubiti.
Tijekom doručka, sličnog večeri dan prije, Ivana je stalno razmišljala o onome što ju Levinius treba. Nije ju zadivilo čak ni pjevanje jedne učenice. Pjevala je ispred profesorskog stola okrenuta prema učenicima bez glazbe koja joj uz prekrasan glas nije bila potrebna.
Nakon što je profesorica Markešić svim učenicima prve godine podijelila rasporede i mape Holdara povela je Ivanu iz dvorane. Svi su znatiželjno pratili Ivanin izlazak, ali njoj to nije smetalo. Previše je bila zadubljena u svoje misli da bi obraćala veću pozornost na svijet oko sebe. Tek nakon što se našla pred pomičnom slikom cjelokupnog Leviniusa srce joj je počelo ubrzano tući. Malo se razbudila iz misli, što zbog jakih otkucaja srca, što zbog samih pomisli da je ono što će joj Levinius reći od iznimne važnosti.
Profesorica je prošla kroz sliku, a Ivana za njom i ne razmišljajući što radi. Tek kada je osjetila nešto za što nije mogla odrediti je li vruće ili hladno obazrela se oko sebe. Shvatila je da je upravo prošla kroz sliku. Više je stvari vezane uz svijet magije nisu mogle iznenaditi. Bila je potpuno spremna na sve.
Put se nastavljao po kružnim drvenim stepenicama. Izgledale su vrlo čvrsto iako je Ivana pretpostavljala da su veoma stare. Kada su Ivana i profesorica došle do vrha stepenica našle su se pred debelim hrastovim vratima na kojima je svjetlećim slovima, inače se ne bi vidjela jer je na stubištu bio popriličan mrak, pisalo Leviniusovo ime i prezime, vrlo kićastim rukopisom.
Profesorica je pokucala tri puta. Iznutra se začuje prigušeno: „Uđite!“
Prvo što je Ivana vidjela kada je ušla u ured bila je bliješteća sunčeva svijetlost s metalom ukrašenog prozora. Nakon toga spazi da prostorija nije okrugla, kako je očekivala, nego je četvrtasta. Točno na sredini vratima suprotnog zida sjedio je Levinius u udobnoj stolici koja je jednim dijelom zaklanjala svijetlost s prozora. Okrenut prema Ivani imao je vrlo ozbiljan pogled i isprepletene prste na drvenom radnom stolu s prekrasno izrezbarenim leptirićima. Na stolu su se nalazili pergamenti svih veličina i oblika, a na njima se moglo vidjeti svakakvih rukopisa, što širokih i kratkih, što uskih i dugačkih. Ivanu je jako začudilo što ih je sve lakoćom mogla pročitati iako su joj stajali naopako, najviše zbog toga jer su bili napisani krasopisom.
Na zidovima lijevo od Ivane stajale su zatvoreni ormari. Neke police su bile zatvorene samo staklom pa se moglo vidjeti što je na njima, a ostale su bile zatvorene drvenim vratima rezbarijama sličnima onima na stolu. Na desnom zidu stajale su visoke police prepune debelih knjiga. Na mnogima su se već vidjeli tragovi starosti, a neke su bile potpuno nove i očuvane.
„Molio bih vas da ostavite mene i Ivanu da sami popričamo.“
„Svakako, svakako.“
Ivana je baš razmišljala što li sada rade Marijana i luka kadli joj se Levinius obrati:
„Pozvao sam te da dođeš danas moj ured s vrlo ozbiljnim razlogom. Zapravo ih ima više, ali ja ću izdvojiti samo tri.“
Ivana ga je samo gledala vrlo zbunjenim pogledom. Bojala se nešto reći iako ni sama nije znala što je razlog tome.
„Najbolje da počnem s onim najvažnijim, na koji se nadovezuje još jedan, ali tek treći po važnosti.“
Na to Ivana kimne glavom.
„U Holdaru se događaju stvari koje se nikada prije nisu dogodile. Naime, ovo će ti biti pomalo čudno, a možda i smiješno, Holdarom od početka ove školske godine ne vladam ja, u prenesenom smislu, naravno. Već Holdarom vladaju zli čarobnjaci. Drugim imenom crni magovi pod vodstvom Marka Mikulčića. Kao što sam već spomenuo to je samo u prenesenom značenju zato što pravu vlast zapravo imam ja i nitko drugi, a oni polako, ali sigurno padaju u klopku iz koje nema izlaza. A sada ću prijeći na onaj, treći po važnosti, razlog zašto sam te pozvao.“
Ivana ga je do sada pozorno slušala i nije mogla vjerovati svojim ušima što čuje iako je mislila da je više ništa ne može iznenaditi. Još uvijek je šutke sjedila bojeći se išta reći.
„Ja imam teoriju da ti zapravo osjećaš stvari.“
Ovo je Ivanu jako iznenadilo i uzbudilo što Levinius primijeti. To mu je bila potvrda da je njegova teorija točna. Ivana je znala na što Levnius misli iako još nije dovršio misao. Osjećala je što želi reći.
„To je jedna vrlo nevjerojatna sposobnost,“ nastavi Levinius „ali u svakom slučaju vrlo korisna. Tako, po mojoj teoriji, ti sada točno znaš što ti ja želim reći.“
Ivana je opet kimnula glavom još uvijek bojeći se progovoriti. Ovoga puta to je bilo najviše zato što ju je Levinius iznenadio time što zna. Zna da ona osjeti stvari.
„Ali ono što me najviše zanima je na koji to način funkcionira. Ti vjerojatno ne znaš odgovor.“
Ivana opet potvrdno kimne. Ali sada je poželjela nešto reći. Poželjela je reći Leviniusu da je osjetila da nešto ne valja od trenutka kada je u vlaku pogledala kroz prozor. Na kraju se ipak odluči da neće reći. Opet nije znala zašto. Neki osjećaj joj je govorio da ona i Levinius nisu sami u prostoriji.
„Ali tek tu nailazimo na problem. Ja zapravo ne znam zašto ti uopće osjetiš. Zašto!? Uvijek taj zašto! Ali ipak, vrlo je bitan.“
I Ivanu je mučilo isto pitanje. Ona uopće ne želi osjetiti. Ne želi biti drugačija od drugih, nenormalna. Najveća želja joj se nametnula upravo u ovom trenutku. Želja da bude kao i svi drugi. Želja da ne bude slavna.
„Dobro. Ne ćemo više razvlačiti tu temu jer postoji nešto važnije.“
Nakon ovoga Ivana je potpuno smetnula da ju je Levinius pozvao zbog još jednog razloga. Razloga koji je bio važniji od onoga da ona može osjetiti stvari.
„Radi se o onome što se dogodilo sinoć.“
Ivana je odmah znala na što Levinius misli.
„Kada sam te pregledavao, nakon što si se onesvijestila, našao sam ti na stražnjem dijelu vrata, točno ispod kose nešto slično žigu u obliku Vatrenog znaka. Zapravo više mi je izgledalo ako ožiljak.“
Nakon što je ovo čula, Ivana je automatski rukom posegnula za mjestom koje joj je Levinius rekao. Pod prstima je opipala glatke dijelove kože točno na zatiljku. Bio je topliji za nekoliko stupnjeva od ostatka kože.
„K-kako to izgleda?“, Ivana se napokon ohrabrila govoriti.
Levinius ustane i ode do police s najdebljim, i ako se Ivani činilo najstarijim knjigama. Posegnuo je za jednom od knjiga na najvišoj polici. Korice knjige bile su presvučene smeđom kožom s metalnim ukrasima. Naslov je bio uvezene žutim koncem, ali Ivana ga nije mogla pročitati jer nije bio na hrvatskom.
Levinius otvori knjigu na označenom dijelu. Preko cijele stranice bilo je nešto nacrtano, po Ivaninu mišljenju Vatreni znak. Izgledao je kao krug koji s vanjske strane gori, a unutra se nalazio pentagram.
„Stanite u red!“, vikala je profesorica Markešić. Prošavši kroz tajna vrata učenici su se izmakli kontroli i svi su počeli trčati i ne razmišljajući kamo idu. Samo su Ivana i Marijana još uvijek mirno stajale na mjestu. Marijana više zbog zbunjenosti, dok je Ivana bila previše zamišljena da bi osjećala ushit koji ti ogledalo da. Razmišljala je o onome što joj je Svjetlo reklo. A još više ju je zanimalo što joj tako važno Levinius ima za reći.
Profesorica je napokon uspjela smiriti učenike. Morala je upotrijebiti čaroliju. Ali sada kada su se svi smirili mogli su nastaviti putem kojim su krenuli.
Hodnik, čiji su kameni zidovi bili obasjani bakljama, na nekoliko mjesta se uspinjao što je nenaviknutima na uspone otežavalo kretanje. Profesorica se popela bez problema iako je izgledala kao da ne bi mogla podnijeti ni najmanji napor. Ivana odjednom spazi da što dalje idu sve je manje baklji i sve je mračnije. Ponovno ju je obuzeo osjećaj da nešto ne valja, da se ova školska godina mnogo razlikuje od prijašnjih. Još nije svoje sumnje uspjela podijeliti s Marijanom kada je profesorica stala pred ulazom u neku prostoriju.
„Sada ulazimo u takozvani Vrtlog. Molim vas držite se zida ili ograde jer pad bi bio vrlo dug!“, profesorica reče vrlo glasno kako bi je svi čuli, a oni učenici koji su stajali do nje su se stresli od neprirodne glasnoće.
Tek kada je izašla iz hodnika i ušla u Vrtlog Ivana shvati o čemu je profesorica govorila. Samo metar od ulaza u Vrtlog stajala je ograda. Ivana se primakne bijeloj mramornoj ogradi i pogleda prema dolje. Bilo je previše mračno da bi se vidjelo dno, ali i ovako je izgledalo jako duboko. S druge strane Vrtloga također je bila staza ista ovoj i ulaz u neki hodnik potpuno identičan s ovim. Razgledavajući prostoriju Ivana je vidjela da je prostorija pravokutnog oblika i sa svake strane, uz zid, je put na mjestima isprekidan stepenicama. neke su vodile prema gore, a neke još više iako je Ivana, dok ih nije vidjela, mislila kako su na zadnjem katu Holdara. Sada je tek shvatila da se i ne sjeća da se puno penjala na katove i to joj se učini vrlo čudnim. Kako to da se nalaze na takvoj visinu u Vrtlogu, a do sada se nisu puno uspinjali.
„Na kojem smo katu profesorice?“, upita netko tihim glasićem.
„Zapravo nismo na katu. izašli smo van dvorca još onda kada smo prošli kroz zrcalo.“
„Pa gdje smo onda sada?“, upita netko drugi.
„U Vrtlogu. već sam vam rekla.“
Ivana shvati da je to znak da im ne želi reći kamo idu, nego ih je samo povela prema onom hodniku koji je Ivana vidjela preko puta.
Čini se da su i ostali shvatili pa nisu dalje zapitkivali.
U hodniku je sa svake strane u razmaku od nekoliko metara stajao kip viteza. Ivani se činilo kao da kipovi okreću glave za nekoliko milimetara kako bi bolje vidjeli što se događa. Kao da već dugo nisu vidjeli toliko učenika da prolaze pored njih. Tek što su skrenuli desno našli su se pred zidom i jednim od onih kipova. Kip se odjednom pokrene kao da je živ. Kada se malo razgibao vrati se na svoje mjesto i rekao:
„Dobro vam veče poštovana gospo! Izrecite svoju zapovijed, rado ću je izvršiti“
Ivana pomisli kako nije mogao zvučati više srednjovjekovno ni da je htio.
„Dobro veče viteže!“, počne profesorica uzvraćajući s jednakom uljudnošću, „Željela bih da nas propustite u odaje veličanstvenoga Bonhama.“
„Ako je to vaša jedina želja rado ću je ispuniti.“
Tek što je to rekao pored njega u zidu napravi se prolaz. Profesorica povede učenike kroz njega. Ogromna prostorija u kojoj su se našli bila je u gotičkom stilu. Sve je bilo usko i šiljasto, a posebno se isticala visina predmeta. Pravokutna prostorija cijela je bila u smeđe-crvenoj boji, a tepisi, vjerojatno još iz doba Aleksandra Velikog, zaključi Ivana po njihovu perzijskom izgledu cijeloj prostoriji davale su poseban štih. Zastori crvene boje isticali su se na kamenim zidovima. Sa stropa visio je kružni luster sa svijećama od kovanog željeza. Desno od vrata, na istome zidu stajao je kamin ukrašen bijelim mramornim sigama. Kada u njemu ne bi gorila vatra izgledao bi kao ulaz u mramornu špilju. Nasuprot njega nalazio se još jedan potpuno identični kamin. Ispred kamina stajali su naslonjači, vrlo visokog naslona, ali izgledali su vrlo udobno. S lijeve strane na tri mjesta bili su spojena četiri stola okružena drvenim stolicama također vrlo visoka naslona. One su za razliku od naslonjača izgledale vrlo neudobno. Nasuprot ulaza nalazila su se dvoja prekrasno izrezbarena hrastova vrata.
Profesorica je stala na sredini prostorije i okrenula se prema učenicima.
„Molim vas za malo pažnje!“
Budući da nije uspjela smiriti učenike normalnim glasom podviknula je da su se i prozori zatresli:
„SADA BI STVARNO BILO DOSTA!“
Svi su se ukopali na mjestu kao da ih je grom ošinuo. Više se nitko nije usudio ni zucnuti od straha. Marijani je pak sve to bilo zabavno. Ona nije pričala pa je znala da se vikanje ne odnosi na nju.
„Sada kada ste se stišali molim vas za malo pažnje.“, oprezno reče profesorica. „Muške spavaonice su s lijeve strane, a ženske s desne. Vaše spavaonice su na drugoj razini. Molim vas da sada mirno pođete na spavanje. Kovčezi su vam pored kreveta. Želim vam laku noć.“
Nakon profesoričina demonstrativna odlaska učenici su krenuli prema svojim spavaonicama.
Ivana se stresla čim je ušla u hodnik koji vodi do spavaonica. Bio je osvijetljen samo s jednom bakljom koja samo što se ne ugasi. A same kružne stepenice nisu bile šire od pola metra, tako da se jedva prolazilo. Osim što je grubo istesani kamen djelovao zastrašujuće Ivanu je više strašilo što umjesto da vode prema gore, vode prema dolje. A sada kada je znala da su dijelom već pod zemljom, samo prozori društvene prostorije su iznad zemlje, i sama pomisao na to da mora ići još više pod zemlju strašila ju je. Jedina vesela pomisao bila je ta da mora ići samo jednu razinu niže. Ali najviše ju je ohrabrio način na koji je Marijana krenula dolje, hladnokrvno, kao da je se to ne tiče. To je potaknulo Ivanu da se ohrabri i krene za Marijanom.
Na starim vratima u skoro raspadajućem stanju svjetlećim slovima pisalo je:
RAZINA II
UČENICE PRVE GODINE
Marijana i Ivana za sada su bile jedine koje su sišle na drugu razinu i ušle u spavaonicu. U maloj sobi bilo je nagurano pet kreveta. Pored svakoga je bio jedan kovčeg s imenom. Tek kada je stigla do svoga kovčega Ivana zamijeti da je i na svakom krevetu neudobna srednjovjekovna izgleda zalijepljena pločica s imenom. Njezin krevet bio je smješten na sredini.
Sljedeća koja se ohrabrila i sišla na drugu razinu bila je djevojčica smeđe kose koja joj je sezala do polovice leđa.
„Bok.“, nervozno je rekla
„Bok.“, Marijana odvrati, „Kako se zoveš? Ja sam Marijana.“
„Maja…Maja Stox. Rodom sam iz Engleske.“
„Ja sam Ivana Lend.“, nije zvučala onoliko veselo koliko je željela, ali čini se da Maja nije obraćala pozornost na to.
Nakon što je našla svoj kovčeg Maja ga je otvorila i izvadila iz njega spavaćicu sa ružičastim cvjetićima i mašnama. Ivana je tek onda shvatila da stoji kao kip. Tada su u prostoriju ušle još dvije djevojčice. Izgledale su zadihano, kao da su trčale, što je Ivana shvaćala. Vjerojatno su se bojale proći kroz hodnik pa su udružile snage i zajedno pretrčale. Izgledale su kao da se poznaju otprije.
Ivana je zaključila da nisu baš vješte u upoznavanju pa ih je za večeras ostavila na miru.
Sve su se presvukle u pidžame ili spavaćice, kako koja, i otišle na spavanje.
Ali još nije do kraja iskoraknula kada se Svjetlost zacrveni i na mjestu na kojem je do sada stajalo Bonham pojavi se Lehotski, a Ivana osjeti užasnu bol, kao da joj koža gori.A kad je na licima učenika očitala užas i iznenađenje shvatila je da ona ne samo da osjeća da gori nego zaista gori. Onda bol prestane iako je još uvijek bila u plamenu. Plamenu koji nije ni osjetila niti se vidjelo na njoj išta nagoreno. Sve je osim plamena bilo normalno. prije nego se onesvijestila vidjela je samo da je Svijetlost ponovno postala plava i Leviniusa kako trči prema njoj.
Kada se osvijestila oko nje je su profesori zadržavali učenike kako bi Ivana imala zraka, a pored nje čučao je Levinius i još jedna žena vrlo ozbiljna lica u kojem se odavala neka brižnost. po njenoj odjeći Ivana je shvatila da je ona bolničarka.
Čim je spazio da se Ivana probudila upitao ju je je li dobro na što mu je ona samo kimnula glavom jer ne znajući zašto nije mogla pomaknuti niti jedan dio tijela. A onda je začula glas profesorice Požgaj kako govori ostalim učenicima:
„Molim vas da se raziđete jer ćete potrošiti sav kisik oko Ivane kojoj je on sada prijeko potreban.“
A kada us se razišli i svaki sjeo na svoje mjesto profesorica nastavi:
„Ivana je doživjela nešto što se nije dogodilo još od školovanja Grofice Mraka. ali to ne treba zabrinjavati ni vas ni nas jer to je samo nesigurnost Svijetlosti Holdara u koji bi dom razvrstao učenicu, ništa drugo. A sada vas molim da se svi smirite kako bi se Ivana mogla oporaviti.“
Ona žena za koju je Ivana znala da je bolničarka ulila joj je nekakvu tekućinu koja joj je odmah zamrznula cijelo tijelo. ali kasnije je shvatila da je ona zapravo bila jako vruća, a ta joj je tekućina vratila normalnu temperaturu nakon čega je polako počela osjećati ruke, a kasnije i ostale dijelove tijela. Kada se htjela ustati nitko ju nije spriječio, nego joj je Levinius pomogao da održi ravnotežu. A onda joj je rekao da će ponovno ići na razvrstavanje kako bi se točno znalo u koji dom ide.
Prije nego je ušla u Svjetlost Levinius prema njemu uperi štapić i reče: „Reddeverbum!“. A onda Ivana uđe. Svijetlost je zatražila oprost od Ivane zbog onoga što joj se dogodilo i reklo joj je da će joj ravnatelj pobliže objasniti što se zapravo dogodilo i zašto, a onda joj je reklo da pogleda u vis. Tamo je pisalo Bonham. I onda Ivana krene kako bi izašla. Ovoga puta je bila oprezna. Ali ovoga puta nije se dogodilo ništa. Samo ju je Levinius zaustavio i krajnje ozbiljnim glasom rekao da s njom mora porazgovarati drugog dana nakon doručka.
Kada je krenula prema stolu Bonhama vidjela je Luku kako joj maše. Otišla je do njega i sjela pored. Nakon što je Svjetlost razvrstala Marijanu, također u Bonham, i kada je došla do Ivane i Luke, Ivana više nije obraćala pozornost na razvrstavanje nego je razmišljala o onome što joj je Svijetlost rekla: Ravnatelj će ti pobliže objasniti što ti se zapravo dogodilo! Pa zar nije profesorica Požgaj rekla svima da se to dogodilo zato jer Svijetlost nije sigurna u koji bi dom trebala ići. Ali nakon onoga što joj je Svjetlost rekla sve je manje vjerovala riječima profesorice. Leviniusov glas je trgne iz razmišljanja:
„Sada kada smo gotovi s razvrstavanjem svečanost može početi! Dobar tek!“
Odjednom glazba počne svirati. Ivana se ogledavalo po dvorani, ali nigdje nije mogla naći izvor. Na kraju shvati da glazba dolazi iz smjera profesorskog stola. Tek sada je primijetila da iza stola stoji nekoliko vještica i čarobnjaka koji pomiču štapiće u raznim smjerovima i tako stvaraju melodiju. Kada je Ivana vratila pogled na tanjur na stolu iznenadila se. Stol je bio pun hrane koju je voljela i koju nikada u životu nije vidjela, ali izgledala joj je ukusno. Vidjela je da svi grabe hranu iz zdjela baroknog izgleda sa sličicama koje se pomiču. Već kada je počela jesti Luka joj reče:
„Ti to naravno nisi mogla primijetiti, ali Levinius je maloprije djelovao prilično nezainteresirano, a prošle godine je izveo pravi spektakl prije večere.“
„Možda je samo umoran.“, Ivana je previše bila u svojim mislima da bi obraćala veću pozornost na ono što joj Luka govori. U tom trenutku joj se činilo kao da i kada bi joj netko rekao da će joj umrijeti majka ili otac ona ne bi obratila veliku pozornost na to.
Luka čim vidi njezinu nezainteresiranost za daljnji razgovor odluči da neće dalje filozofirati.
Po završetku večere Levinius se svima obrati riječima:
„Nadam se da ste svi uživali u večeri, meni je bila za prste polizat'. A sada bih molio sve učenike osim prve godine da se zapute u svoje prostorije. Želim vam laku i ugodnu noć.“
Svi učenici su se polako počeli ustajati i odlaziti iz Dvorane. Samo su oni prve godine ostali. Mlada profesorica kratke jako valovite kose crvene boje govorila je da svi učenici Bonhama stanu iza nje. Prije nego je Ivana uopće uspjela krenuti Levinius dođe do nje i kaže joj da će je sutra profesorica Markešić, tu pokaže na onu profesoricu s crvenom kosom, odvesti do njegova ureda kako bi joj neke stvari mogao bolje razjasniti. A onda se okrene i ode.
Profesorica Markešić je vodila Ivanu i ostale učenike po raznim hodnicima i sve više prema gore, dok nisu stali u pustom hodniku pred jednom od tri široko razmaknute slike koje su sezale do poda. Kada se Ivana bolje zagleda shvati da je na svakoj naslikan hodnik. Profesorica zakorači prema sliku i na veliko zaprepaštenje mnogih uđe u nju. Ivanu to nije nimalo iznenadilo. Ona kao da je očekivala da će se nešto takvo dogoditi. Tada su na poziv profesorice učenici počeli ulaziti u sliku.
I to je Ivani bilo vrlo sumnjivo.
Ona žena koja je preuzela Nikolino vodstvo odvela je učenike između profesorskog i učeničkih stolova. Na njezin znak svi učenici stanu. A onda Levinius ustane i počne govoriti:
„Dragi učenici! Želim vam sretnu dobrodošlicu u novu, ali po nekima lošiju školsku godinu! A sada zamolio bih profesoricu Anu Požgaj da započne sa razvrstavanjem.“ Na Leviniusovu licu se vidjela brižnost, a Ivani nije promakla niti posebno istaknuta zabrinutost.
„Hvala vam profesore!“, zvonkim, ali ne preglasnim glasom reče profesorica Požgaj. Sam glas je odavao brižnost i ljubav, ali i strogoću. Na njen znak vrlo visoki i neprirodno mršavi čovjek kratke sive brade i raščupane kose donese srednje visoki tronožac i na njega stavi okrugao plosnati predmet koji je u dodiru s drvom ispustio metalni zvuk. Čim se onaj visoki čovjek udaljio metalni predmet zasvijetli plavom bojom, a svijetlost se nastavi širiti. Kada je završio sa širenjem okrugao i neproziran snop svijetlosti koji se činio kao da je neprobojan sezao je od poda do visine lebdećih kugli čija se svijetlost postupno gubila. Cijela dvorana bila je obasjana tamno plavom svijetlošću kojoj je svijetlost svjetlećih kugli davala samo zlatnu nijansu. Odjednom se na sredini pojavi muško lice, mlado i prelijepo. Činilo se kao da netko stoji unutar svijetlosti i gurnuo je glavu kroz svijetlost. A onda vrlo dubokim prodornim glasom počne govoriti:
Tko sam ja? Pitate se sad!
Odgovor je lak!
Jer to zna svak'!
A pitanje je: Čega sam tu rad?
To reći ću vam poslije malo,
Jer za neznalice prave
Reć' moram tko sam? Što sam?
A mnogima je do toga stalo!
Tko sam, to od sada znat će svi!
Grof Siniša Vojković sam, to moraš znat' i ti!
A na pitanje što sam, odgovor je lak!
U Holdara Svijetlo gledaš, plava boja moj je znak!
A sada slijedi priča prava,
pazite se djeco da ne uhvati vas strava!
Povijest ove škole ukratko ću reći
kako pravu predodžbu mogli bi vi steći.
Tri prijatelja bijaše u početku
Lehitski, Haliverka i Bonham.
Oni oduvijek nerazdvojni su bili,
a onda se dosjetili.
Kako bi bilo da osnujemo školu?
Predloži Bonham, najveći od Velike trojke.
Haliverka i Lehotski pristanu u hipu.
I tako nastane Holdar,
čarobnjačka škola u Hrvatskoj prva.
Nekoliko godina sve je bilo dobro.
a onda je Lehotski napravio grešku prvu!
Odlučio je da više neće svu djecu podučavat',
nego samo čiste, lukave ili zle,
kako bi pravu frku mogli stvarat'!
Na to Haliverka reče: „K meni mogu svi!
al' pametni, ti su najpoželjniji!“
Bonham se nad prijateljima zgrozi,
ali na kraju reče:
„K meni nek onda idu oni najhrabriji!“
Tako nastadoše doma tri,
i tu se pojavih ja,
prvo i jedino Svijetlo Holdara.
od onda razvrstavam učenike sve,
lukave, pametne i hrabre.
Kako nitko na to bunio se nije,
Lehotski, Haliverka i Bonham
odlučiše da ponovit više neće
razmiricu kao ovu prije.
Sve je bilo dobro
dok preveliku moć dobili nisu.
I prenijeli je na učenike:
Bomham je učinio djecu hrabrom,
Haliverka naučila djecu
svom mudrošću kojom je raspolagala,
a Lehotski ih je uputio
strašnim vještinama mračnim.
A onda udružiše se učenici svi
jer podukom nisu bili zadovoljni.
Tada nastane prava strka i zbrka!
Učenici skinuše Veliku trojku s vlasti
i na njihovo mjesto stave profesore.
od tada svi uče isto,
još uvijek po domovima raspoređeni,
svaki profesor ih uči svojom granom magije.
najvažnije to bi bilo sve,
al' nešto još spomenuti moram,
u nadolazećim vremenima
udružite se ponovno svi,
kao što su učenici i nekad bili.
Jer vremena teška dolaze
i na vlast stižu nove snage.
Pouzdajte se u svoga vođu
koji je sada ovdje i sluša,
i ne sluti da je on vođa.
Ali nešto ipak osjeća!
Želim vam svu sreću!
Ivana ne bi vjerovala nekome kada bi joj rekao što se dogodilo da to nije doživjela. Nije točno shvatila što je to uopće, ali pomisli da će kasnije pitati Luku. Shvatila je samo da će ih to Svijetlo Holdara, koliko je pohvatala njegove riječi, razvrstati. nije znala na koji način, nego samo da hoće. A toga ju je pomalo bilo i strah.
Baš kada je htjela podijeliti svoje strahove s Marijanom profesorica Požgaj je počela prozivati učenike abecednim redom. prva na redu bila je Lucija Cvitešić. Lucija je uplašeno prošla profesorici Požgaj koja ju je povela do Svijetla Holdara i rekla joj neka uđe. Lucija teškim korakom zakorakne i naposljetku uđe. lice koje je do sada bilo u svijetlosti iznenada je nestalo. a nakon nekoliko sekundi iznad Svijetla pojave se slova. pisalo je Haliver. A onda Lucija izađe i ode do stola kod kojeg su učenici klicali. Profesorica Požgaj je nastavila prozivati: Tomislav Dasović…Danijel Ermakora…Ines Husak…Zoran Jakšić…Anđela Kovačević. Ivana je znala da je ona na redu. Glas profesorice joj je još odzvanjao u ušima kada je krenula. Zakoračivši kroz snop svijetlosti nađe se u uskom okruglom prostoru okruženom plavim svijetlom, ali puno svjetlijim nego vani. Ivana u mislima čuje onaj isti duboki glas. kao da je govorio sebi. Tako hrabra, a ipak bez želje da iskaže tu svoju hrabrost. Vrlo pronicljiva…hmm…zanimljivo. A opet, tako pametna. A ima i skrivenu zlu stranu. Možda Lehotski… Ne, ne i ne! Neću Lehotski! Govorila je Ivana u mislima. Nećeš Lehotski? Znači i borbena…Pa dobro, nek' ti bude. Kada pogleda u vis spazi da tamo piše Bonham. a onda sretno izađe. Tamo spazi da učenici za stolom s njene lijeve strane kliču.
* * *
Prva riječ koja se pojavila u Ivaninim mislima kada je prošla kroz visoka izrezbarena vrata od masivnog drva izvana obasjana bakljama bila je vau! Tri duga stola puna učenika sa starošću od deset do sedamnaest godina protezala su se skoro do kraja dvorane gdje je na malom povišenju poprječno stajao stol za kojim su sjedili profesori. Iznad svakog učeničkog stola lebdjele su kugle u kojima je gorila vatra i tako su osvjetljavale cijelu dvoranu. A još iznad vijorile su zastave. Iznad svakoga stola u drugoj boji i drugačijeg grba. A sa svake strane između zida i stola pružao se put koji je vodio do profesorskog stola.
Ivana se malo bolje zagleda u profesore. Svi su imali ozbiljno lice, a samo na nekima se vidio tračak osmijeha i sreće, ali dobro prikriven. Tako dobro da je Ivana tek sad shvatila kako ona u stvari i ne vidi te prikrivene osmijehe nego ih osjeća. A to ju je ponovno ispunilo strahom. Od kada je saznala za svijet magije, a i prije osjećala je neke inače golim okom nevidljive stvari.
Od profesora Ivani je najviše u oči upala prekrasna žena crne kose čvrsto zategnute u pundžu. Iako starinska frizura na toj je ženi isticala njenu mladost i ljepotu. Ali nešto na njoj nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Pogled njezinih crnih očiju iza šminkerskih naočala crnih okvira isijavao je takvom hladnoćom i okrutnošću da se Ivana osjećala kao da ju je netko polio kantom ledene vode.
Točno na sredini profesorskog stola nalazio se prekrasno izrezbaren pozlaćeni stolac vrlo visokog i udobnog naslona. Na njemu je sjedio čovjek kojega je Ivana već upoznala. Već čim je ugledala isijavajuće bijelu kosu i bradu, i dugi, ali potpuno ravan nos Davida Leviniusa u nju je ušla radost i ushićenje koje joj je oduzeo ledeni pogled one profesorice. Bijela boja Leviniusove kose i brade odavala je njegovu starost, ali istovremeno i mladost, ali ne mladost tijela, nego mladost duha za koji je Ivana mislila kako je jednak onome kada je imao deset godina kao i ona sada. A njegove duboke svijetlo-modre oči prisilile bi i najgoreg čovjeka da voli. Ali Ivani je nešto zasmetalo na njegovu licu! Ozbiljnost! U ono malo vremena što ga je poznavala nikada nije bio tako ozbiljan. Niti je ikada imao trunčicu straha u očima. A sada kao da je izgubio neku veliku borbu za ljubav. Kao da… Ivani sijevne u mislima! Kao da je Lukina teorija točna! Kao da je crni mag preuzeo vlast nad Holdarom! A nakon što spazi Ivanin pogled Leviniusu kao da se popravilo raspoloženje i odmah se nasmiješi. Ivana je osjećala da je to djelomično lažan osmijeh. U ovom trenutku osjećala je mnogo više stvari nego je željela, ali nije ai mogla pomoći. Osjećaji su sami navirali. A najsnažniji je bio osjećaj nesigurnosti. Stalno se osjećala ranjivom i kao da ju promatra netko tko ne bi smio. Znala je da u ovoj idiličnoj slici sreće nešto ne valja, samo nije znala što to.. taj osjećaj ju je mučio od kada je vidjela vlak kako leti kao duh. Ali sada ju je najviše zanimalo što će se dalje dogoditi. A onda je spazila još nekoga. Pored Leviniusa sjedio je čovjek srebrnkasto-sive brade i kose. A imao jednako ozbiljan izraz lica kao i Levinius. To je onaj novi profesor, sjeti se Ivana. Zove se Dalmus Ubledorb(Dalmus Abldorb). Kada ga je upoznala zaključila je da je englez – po njegovu govoru. A tri stvari su joj upale u oči: dugi savijeni nos, duboke modre oči kakve ima i Levininus samo malo tamnije, i naočale u obliku polumjeseca. To joj se učinilo jako poznatim. Kao da je negdje pročitala takav opis, ali nije se mogla sjetiti gdje.
A onda su se učenici ispred Ivane počeli polako kretati prema stolu od profesora. Nikolino vodstvo je preuzela starija žena kratke malo jače valovite kose. Po njezinoj visini Ivana je zaključila da je u doba kada je bila mlada vjerojatno bila kojih desetak centimetara višlja. Na licu joj se kao i Leviniusu nazirao lažan smiješak. Samo ona mlada profesorica mlada pogleda i još dvoje profesora nije glumilo sreću. Dapače, na njihovim licima kao da je izbijala sreća.
„Da! Po mojoj teoriji neki moćni crni mag je sa svojim pristašama zauzeo Holdar, a koko je to najvjerojatnije napravio na vrlo lukav i pametan način osoblje Holdara, pa tako ni Levinius ga nisu uspjeli spriječiti i sada izvršavaju sve što im on naredi. A što se tiče vlaka, smatram da je začaran i da su svi učenici čim su kročili nogom u vlak nesvjesno priznali tog crnog maga.“
„To su pusta nagađanja!“, Ivana odmahne rukom iako joj se sve što je Luka rekao činilo djelomično logično i opet je imala neki čudan osjećaj da je i točno, ali nije mogla povjerovati da je to sve istina. I upravo to što ne vjeruje u to je potisnulo onaj čudan osjećaj. Ali činilo joj se kako joj je nešto promaknulo. Nešto vrlo bitno. Pa naravno! Kako to do sada nije primijetila?! Tek sada je zapravo vidjela Lukino pravo lice. Tek sada je shvatila koliko je on zapravo pametan i inteligentan. Jer kako bi inače smislio ono sve što je smislio. Ali jedini problem je to što se rodio u siromašnoj obitelji. Da se rodio u nekoj bogatoj obitelji, ili čak nekoj prosječnoj obitelji njegov zdrav razum i inteligencija bi izašli na vidjelo.
Marijana ga je posebno zadivljeno gledala. Još nikada za svoga života nije vidjela osobu koja daje toliko žara svome govoru, a istovremeno pametno zbori, ali ne želi privući pozornost svih nego samo određenih ljudi, a to mu i uspijeva.
„Da su to pusta nagađanja ja to ne bih ni spomenuo!“
„Ali ipak jesu, što god ti mislio o tome!“
„Ja nikada ne nagađam! I ostajem pri tome da to nisu nagađanja!“
„E baš jesu!“
„E sad baš nisu!“
„JESU!!“
„NISU!!“
„JES…“
„DOSTA!!!“
Istoga trena i Luka i Ivana su zašutjeli. Nisu mogli vjerovati da je to Marijana povikala. A još manje su mogli vjerovati da je to ona povikala. I to vrlo glasno, a stalno se doimala kao tiha osoba.
„UH!! Napokon! Pa zar vi ne vidite da ste privukli pažnju polovice učenika, a i trebali bi krenuti dalje. Nikola je počeo puštati sve učenike prve godine u…u…u…ma što to već bilo!“
Ivana pogleda u smjeru Marijanine ruke. Iza gomile vidjela je kako Nikola učenike dva po dva pušta u nekakve prozirno mutne kugle. Neki su se veselili ulasku, a neki su se udaljavali što su više mogli.
„Ne bojte se! Neće vam zemljonke ništa!“, začu se, prigušen od gomile, Nikolin glas.
„Znači to su zemljonke!“, uzbuđeno reče Ivana. Imala je osjećaj da je sve više vezana sa svijetom magije i zbog toga je bila jako uzbuđena.
„Da, to su zemljonke. Kugle napravljene ud čistog zraka s dodatkom vode.“, reče Luka praveći se važan.
„Ja sam čula da kad uđeš ne čuješ niti jedan zvuk izvan kugle.“, Marijana se također htjela praviti važna, ali bezuspješno.
„To je istina, ali zato sve zvukove koje napraviš unutar kugle čuješ dvostruko jače.“
„Hm…To mi nisu htjeli reći. A znam i zašto. Još su mi govorili kako je sjajan osjećaj kada se izdereš u kugli. Kladim se da bi mi bubnjići popucali da to napravim!“
Gužva se praznila strahovitom brzinom. Oni koji su se prije i bojali ući, sada kad su vidjeli da se nikome ništa nije dogodilo nahrupili su i sami počeli ulaziti u zemljonke pribijajući vodeno-zračni omotač.
„Ja vas sada moram ostaviti. Zemljonkama putuju samo učenici prve godine, a budući da ja to više nisam idem odavde. Bog! Vidimo se u svečanoj dvorani, i…nadam se da će vam se posrećiti da upadnete u Bonhame!“
„Bog!“, rekoše Marijana i ivana u isti glas.
Nakon nekoliko sekundi su i one bile na redu za ulazak u zemljonku. Nikola je promrmljao nešto u smislu: „Opet se susrećemo! Imaš lijepog psa…grize! Šalim se, naravno!“, i pustio Marijanu i Ivanu u zemljonku.. osjećaj da prolaziš kroz vodu, a ne namočiš se sjajan je, pomisli Ivana i primijeti da u zemljonki ne treba stajati jer ako pomisliš da bi baš htio sjesti neka čudna sila od zraka i vode napravi udobnu stolicu, i, htio ti to ili ne, posjedne te.
Ivana i Marijana su šutjele. Bojale su se da će govoriti preglasno, a onda su začule Nikolin glas:
„Svi smo se ukrcali! A to znači da možemo krenuti! I da! Oni koji sada razmišljaju odakle dolazi moj glas prestanite razmišljati! Ja u svojoj zemljonki imam nešto nalik mikrofonu, ali to ne pojačava nego stišava moj glas i dovodi ga do vas. Želim vam ugodan put, to jest let. i…ako me nešto želite pitati samo u glavi tri puta zovnite moje ime i smjesta će moj mikrofon biti spojen samo sa vašom zemljonkom. I slobodno pričajte međusobno. Ali potiho! Može?“
Istog trena kada je Nikola završio s govorom zemljonke su se uzdigle oko dva metra nad zemljom i naglo se spustile natrag. No, nisu udarile u zemlju i rasprsnule se, kao što su mnogi očekivali. Nego su prošle kroz gornji sloj zemlje i našle se u ogromnoj spilji. Osvjetljavali su je mnogi blještavi grumenovi zlata tako da je cijela spilja, koja je bila spojena s hodnikom bila obasjana zlatnom svijetlošću.
A onda su zemljonke krenule dalje. Velikom su brzinom prolazile kroz hodnike koji su spajali veće i manje podzemne prostorije, ali Ivana ih nije uspjela razgledavati zbog brzine kojom su se zemljonke kretale. Sve joj se činilo kao mnoštvo smeđe-zlatnih linija. A kada bi došle do mjesta na kojem hodnik skreće zemljonke bi malo usporile.
„Što misliš zašto se zemljonke zovu baš zemljonke?“, prošapće Ivana.
„Pojma nemam. Možda zbog toga što se kreću pod zemljom.“
A onda odjednom Ivana je počela sve više razaznavati izgled spilje, a to je značilo da su zemljonke počele usporavati. Ali ispred nema nikakvog skretanja, pomisli Ivana, a onda ugleda zid. Izgledao je baš kao oni zidovi na slikama povijesnih knjiga. Samo što je ovaj izgledao očuvanije, kao da je tek sagrađen, i nekako čarobno zbog zlatnog osvjetljenja. Na dnu zida stajala su dvostruka vrata od masivnog drva. Vjerojatno su tu još od srednjeg vijeka, kada je dvorac sagrađen, pomisli Ivana kad ugleda velike željezne nosače koji su ih držala. Pored vrata, na zidu stajale su baklje. A ispred zida protezao se kameni podij velike površine. A kada su se zemljonke našle iznad tog podija lagano su se spustile.
Ivana oprezno iskorakne iz zemljonke nakon što je Nikola rekao da svi izađu. Za njom izađe i Marijana i reče:
„Uh, napokon vani! Smučilo mi se od tolike brzine.“
Neki su je samo gledali i nešto se došaptavali pokazujući prstom na marijanu, a neki se nisu ni obazirali na ono što je rekla.
„Skupite se svi ovdje iza mene, SVI!“, Nikolin glas odzvanjao je spiljom na što svi potrče prema njemu i stanu kako im je rekao. „A sada dva po dva u redu hodajte za mnom!“
Ivana i marijana su bile otprilike na sredini reda. Pričale su o liku.
Nikola je uzeo baklju s desne strane vrata i zamijenio ju je sa lijevom. Kada je svaka baklja bila u postolju one druge vrata su se otvorila. Nakon toga poveo je sve učenike kroz njih.
* * *
U daljini su se već ocrtavali tornjevi Holdar. Iako se već spuštala noć Holdar se sve boje vidio jer je bio osvijetljen tako da su se isticali dijelovi koji se inače ne vide. Zastrašujući prizor, pomisli Ivana. Vjerojatno je ovako osvijetljen samo večeras za doček. Da je stalno ovako bio bi laka meta crnim magovima.
Osim Holdara ocrtavao se i krajolik: negostoljubivo visoke, prekrivene gustom crnogoričnom šumom, planine kao da su okruživale prostor oko Holdara. Kao da taj dvorac tu ne spada, nego je sagrađen silom. Planine oko njega su onako u polumraku, izgledale doslovno kao da su odrezane u krugu promjera oko dva kilometra oko Holdara. Kao prsten.
Da! Kao prsten! – Ivani misli brzo prolete kroz glavu. Sjetila se kako joj je majka pričala legendu da je Stanislav Lehotski bio čarobnjak iznimne moći. Kako legenda kaže svu moć mu je davao prsten koji je nosi na ruci. A neki su pak smatrali da je moćan jer se bavi crnom magijom. A ona većina koja je smatrala da je to zbog prstena pokušavali su ga se domoći. Ali veliki im je problem zadavalo to što nitko nije znao kako taj prsten izgleda niti koje je njegovo ime. A po legendi, Lehotski ga je sakrio u neposrednoj blizini Holdara i do dana današnjeg nitko ga nije našao. Ali to je samo legenda, reče Ivana u sebi. Ta riječ, legenda, odzvanjala joj je u glavi. Imala je osjećaj kao da ju je netko polio kantom hladne vode koja je isprala i zadnji tračak nade da je otkrila stoljetnu tajnu. Sjetila se kako joj je mama pričala da postoje mnoge legende, ali većina njih je izmišljena kako bi objasnila stvari koje ljudi nisu znali objasniti. Ali mama joj je pričala kako postoji mogućnost da su neke od njih i istinite i Ivani se činilo kako je baš ova istinita.
„Hej Ivana! Ideš li ti?“
Ivana se okrene prema osobi koja je to rekla. Nije ni primijetila da je vlak stao, a osoba koja ju je prenula iz misli bio je Luka.
„Hm?...Da…Naravno…“
Ustala je i skinula kovčeg s police. Luka i Marijana su to već napravili. Neko vrijeme su čekali da se gužva u hodniku raščisti. Jer da su, onako niski kako su bili, ušli u gužvu bili bi pregaženi.
Napokon su ušli u hodnik u krenuli prema vratima. Izvan vagona se čuo neki nepoznati muški glas. U isto vrijeme je djelovao glasno, gromko i nježno. Što su se više približavali izlazu to je glas bio razgovjetniji. Na samim vratima Ivana je vidjela čovjeka koji je govori. Malo podulja plava kosa, na dijelovima raščupana vijorila je na vjetru. Za Ivanu neobična odjeća: neka vrsta muške pelerine i odijela, isticala je njegova široka prsa i jaka ramena. Osmijeh na licu odavao je brižnost i dobroćudnost na kakvu je Ivana navikla. Zbunio ju je njegov iznenađen pogled kada ju je ugledao. A onda joj se i obratio:
„Vidi, vidi! Tko nam je to napokon došao u Holdar? Već sam mislio da se nikada nećeš pojaviti Ivana Lend.“, na to ime se okrene nekolicina učenika. Taj čovjek se Ivani obratio tako iznenada, kao da ju već pozna, ali ona ga se ne sjeća. Uvijek bi zapamtila ljude koji su posjećivali njene roditelje, ali ovog čovjeka nikada u životu nije vidjela. A onda, osjećaj da točno zna tko je taj čovjeka u trncima joj je prošao niz leđa. A onda je osjetila prazninu. Kao da joj dio nekog vrlo važnog sjećanja nedostaje, ako da se skriva negdje neredu njene glave, a ona ga nikako ne može pronaći. A onda ponovno začuje glas:
„Zar me se ne sjećaš? Ah, da! Kako bi me se i sjećala, bila si još mala? Pa… najbolje bi bilo da ti se predstavim. Ja sam Nikola Skerlec. Drago mi je.“
Nešto je navelo Ivanu da se nasmiješi. Nije znala je li to zbog Nikoline zadnje rečenice ili njegova načina govora.kakvu je samo grimasu napravio kad ju je izgovarao?!
„Da…i meni je d-drago.“, napokon promuca.
„Pa naravno. Kako ti i ne bi bilo drago kada se upoznaješ sa mnom! Ali sada bi bilo bolje da kreneš dalje sa svojim prijateljima, usput – drago mi je što te vidim Luka, kako ne bi preveliku gužvu. I sada je već povelika. Ja i ti radimo preveliku atrakciju. Šta se može? Usput…tvoj pas grize! Hehe! Šalim se naravno.“
Ivana krene dalje. Luka i Marijana polako su koračali iza nje i nešto šaputali. Nisu ni primijetili da je Ivana stala kako bi čula što pričaju, pa su se zabili u nju.
„Hej! Što je vama?! Hodate iza mene i nešto šapćete kao da me ogovarate!“
Marijana i Luka se zacrvene .
„Pa… ne pričamo baš o tebi… nego o Nikoli.“, hrabro počne objašnjavati Luka, „Nekako nam je čudno izgledao. Odnosno meni je čudno izgledao. Inače priča tako da je svaka druga koju kaže smiješna. A sada… kao da mu to nekako ne uspijeva. I bio je namrgođen…dok nije vidio tebe.“
„Dobro, ako je samo to. I meni se činilo kako je bio namrgođen.“
Marijana je samo slijegala ramenima na sve što su Ivana i Luka rekli. Kao da ju je baš briga za sve. Nikada se nije zamarala razmišljanjem i uvijek je pokušavala prikriti sve znakove nezadovoljstva kako bi ju ljudi smatrala sretnom osobom u čemu je postala vrlo vješta.
„Još bih htio dodati da se to može povezati s onime što smo doživjeli u vlaku.“, govorio je to u čvrstom, pravilnom položaju tijela još držeći prst u zraku kao neki filozof. A onda su mu još i naočale skliznule na vrh nosa na što on nije obraćao pozornost, a to je još više davalo dojam filozofa.
„Da?“, reku Ivana i Marijana u isto vrijeme. Ivanu je zanimalo što će reći, ali marijanu je zanimao način na koji će reći. Voljela je promatrati i slušati ljude što su neki smatrali čudnim. Zapravo velika većina je smatrala da je to čudno.
* * *
„Jel' ovdje slobodno?“, Ivanu prene nečiji glas. Bila u polusnu, još malo i zaspala bi. Po Lukinom izrazu lica Ivaa zaključi a njemu nije ništa bolje.
„Mmm, da.“, odgovori Ivana. Tek sada je primijetila da je to pitala neka djevojčica duge crne kose koja joj je sezala do struka. Nije imala nikakvu frizuru. Šiške su joj bile ravno odrezane do obrva kako joj ne bi išle u oči.
„Još malo pa smo stigli, zašto se ne presvlačite u školske odore?“, reče djevojčica tmurnim glasom.
„Oh, mi smo skoro zaspali. Trebamo ti se zahvaliti što si došla ovamo.“, ljubazno će Luka. Ivana je primijetila kako se Luka zagledao u djevojčicu koja je ušla.
„Ma ne morate,. Već bi se vi nekako snašli.“
„Oprosti još se nismo upoznali.“, reče Ivana.
„Hmm, da. Ja sam Marijana Meško, a ti si sigurno Ivana Lend.“
„Ja sam Luka Kovač.“
„Kako znaš moje ime.“
„Pa po tvom izgledu, a osim toga vidjela sam te u knjižari kada si s mamo išla kupiti knjige.“
„I nisi nimalo uzbuđena zbog toga što se upoznavaš sa mnom?“
„Pa, ne zašto bih bila. Svi smo mi ljudi, bili mi poznati ili ne. Nema potrebe da se uzbuđujem što upoznajem novu osobu.“
Ivana pomisli kako se napokon našla neka normalna soba, osim Luke, koja nije opsjednuta popularnošću.
„Drago mi je da tako misliš.“, reče Ivana zadovoljno i osmjehne se.
„Vas dvije se zbilja dobro slažete.“
Obje se zacrvene u licu.
„Dobro. I šta s tim?“, reče Ivana sramežljivo, „Ti si sigurno ljubomoran.“
„Ne! Samo sa rekao što sam mislio.“, Luka je pokušavao prikriti ljubomoru, ali Ivana kao da je osjetila da je ljubomoran.
„Jesi li ti primijetila nešto neobično?“, Ivana upita Marijanu.
„Ne, a ti i Luka jeste?“
„Da. Dođi da ti pokažem.“
Ivana ode do prozora, a Marijana stane pored nje. Nakon nekog vremena Ivana upita:
„Zar ti ne vidiš ništa neobično?“
„Ne. A što bih trebala vidjeti?“
„Pa vlak se ne vozi po tračnicama. Zar ne vidiš da lebdi?“
„Ne.“, Marijani se ovo učini vrlo čudnim. Znala je da često ne treba vjerovati onome što vidiš, ali ovoga puta to nije mislila za Ivanu nego za sebe. Zbog nekog razloga vjerovala je Ivani. I kad je krajičkom oka slučajno pogledala tračnice učinilo joj se da vlak stvarno lebdi, ali kad je pogledala ponovno je vidjela tračnice.
„Ali vjerujem ti.“, naposljetku reče.
Ivani je puno značilo što joj netko vjeruje. Iako za to još nije puno ljudi saznalo, samo Marijana.
„Mislim da je bolje da to nikome ne govoriš. Drugi nisu kao ja. Oni ne vjeruju u čudne stvari za razliku od mene. Većina onih koja sam upoznala misle da sam čudakinja.“, potišteno reče Marijana.
„Ma pusti njih. Bitno da imaš nekoga uz sebe, na primjer imaš mene i Luku.“, Ivana pogleda Luku značajnim pogledom kao da mu je htjela reći neka se uključi u razgovor.
„Da, mene sigurno imaš!“, odvrati Luka.
„Joj, puno vam hvala. Vi ste tako dobri.“, Marijani su već suze išle na oči. Nakon nekoliko sekundi je počela plakati od sreće.
Luka sada shvati zašto su ju drugi smatrali čudakinjom. Za njega je Marijana ipak bila malo previše emotivna, a takve osobe je smatrao čudacima.
Ivana nije znala što bi sad učinila ili rekla da Marijana prestane plakati. Naposljetku se sjetila:
„Bolje da se presvučemo, Luka. Marijana je rekla da ćemo uskoro stići. Je li tako?“
Marijana samo kimne glavom jer je još bila uplakana.
„Reci! Što!“
„V-vlak l-lebdi!“, jedva promuca Ivana. Mama joj nikada nije rekla da vlak ne ide po tračnicama nego da lebdi i to joj je bilo jako čudno. Mama joj je rekla o Holdaru sve što je znala, nikako nije mogla propustiti da vlak lebdi.
Luka je isprva gledao u nju kao da je rekla najsmješniju stvar na svijetu, ali pošto je vidio njen prestrašen pogled shvati da je rekla istinu.
Brzo je otišao do prozora da se uvjeri. Pogledavši kroz prozor sledi se. Nije mogao vjerovati da vlak zbilja lebdi. Baš kao duh. Prošle godine nije primijetio da vlak lebdi. Štoviše činilo mu se da je prošle godine vlak stvarno bio na tračnicama. Sada se čak i prisjetio da je kada je zamišljen gledao kroz prozor buljio u tračnice po kojima je brzo prolazio vlak ne bi li mu se zavrtjelo u glavi.
„Misliš li da je to normalno?“, Ivana prene Luku iz razmišljanja.
„NE!“, uzrujano reče Luka, „To nikako ne može biti normalno. Čarobnjaci nisu htjeli da magični vlakovi puno odudaraju od izgleda bezjačkih kako bezjaci ne bi bili zbunjeni. A to uključuje da vlak ide po tračnicama!“
Ivana je sada bila potpuno sigurna da nešto nije u redu sa cijelim ovim putem do Holdara. Sjetila se što joj je promaklo kod Marka i Antonije. Na prvi pogled se čine kao neka jako bolesna djeca, ali kad ih malo bolje pogledaš čini ti se kao da su prozirni kao da zapravo možeš vidjeti kroz njih iako ti se čini da su stvarni. Ivanu sada više ništa nije moglo iznenaditi. Otkako je saznala da je vještica na svakom koraku očekuje da će joj se dogoditi neka čudna ili nepoznata stvar.
Svoje misli o Antoniji i Marku podijelila je s Lukom. Luka joj je odgovorio kako se i njemu tako činilo, ali da nije obraćao veliku pozornost tome.
Nakon toga oboje su sjedili i razmišljali o onome što su upravo doživjeli.
* * *
Luka i Ivana su ju samo nastavili zbunjeno gledati kao da ništa nije niti pitala.
„Znate, moj bratić, koji je isto kao i ja tek krenuo u Holdar ju je dobio od mame za deseti rođendan, i jako ju je zavolio. Ali negdje mu je pobjegla i sada ju ne može naći.“, reče i ne primjećujući Lukin i Ivanin zbunjen pogled.
„N-ne. Nismo ništa v-vidjeli.“, promuca Ivana.
„Joj, a gdje bi onda mogla biti? Već smo pretražili skoro cijeli vlak!“, reče nečiji glas koji Ivana nije mogla prepoznati.
Iza one djevojčice se pojavi jedan sitan dječačić, još sitniji od one djevojčice. Ivana nije mogla zamisliti nekoga krhkije građe. A tek kosa. Zbog njegove jako svijetle i rijetke, kratko ošišane kose Ivana je pomislila kako ju ni nema.
„Ne brini se toliko. Sigurno ćete ju naći.“, ohrabrivala ga je Ivana.
„Nisam baš sigurna. Marko i ja nismo pretražili samo još zadnji vagon.“
„Ma sigurno negdje je. Nisu mačke tako glupe.“, reče Luka kao da se hoće narugati njihovoj brizi.
„Marko i ja sada idemo dalje.“
„Dobro, vidimo se poslije.“
„Nisam vam se još predstavila.“, reče djevojčica užurbano, „Ja sam Antonija Markotić, al možete me zvati Tonka.“
„Ja sam Luka Kovač.“
„A ja sam Ivana Lend.“, reče Ivana ne razmišljajući o posljedicama.
Marko i Antonija ju pogledaju zadivljenim pogledima. Kao da su vidjeli neko savršeno biće koje ih može učiniti slavnima, a ne samo običnu djevojčicu koja ni ne zna pravi razlog njihove zadivljenosti.
Ivana nije ni primijetila na koji način ju Marko i Antonija gledaju. Samo je pomalo zbunjeno gledala ne bi li se netko nasmijao ili rekao nešto samo da razbije ovu neugodnu šutnju. Na to se odvažio Luka:
„Što mislite hoćete li naći mačku?“
„M-mislim da hoćemo.“, reče Antonija još uvijek pomalo zbunjeno i zadivljeno smišljajući u sebi neki plan, „A sada moramo ići. Bog!“
Otišli su takvom brzinom da se Luka i Ivana nisu ni snašli. Samo su se zbunjeno pogledali.
„Nisu li oni pomalo čudni?“, upita Ivana. Nešto je bilo na Antoniji što joj je promaklo, i to nešto joj se činilo kao da nije dobro. Samo nije znala što.
Luka je razmišljao o istoj stvari.
„Jesu. I to ne malo, jako su čudni. Kako su samo naglo otišli?“
Ponovno zavlada tišina. Ivana se zagleda kroz prozor vagona. Isprva je bila tako zadubljena u svoje misli da nije ni primjećivala ništa čudno. Iz misli ju prene mrak. Tek tada shvati da vlak ne ide po tračnicama nego da lebdi iznad tla. I još nešto. Činilo joj se da se upravo nalazi u nekom brdu, ali ne u tunelu. Nego da vlak prolazi kroz brdo kao duh, kao da nije materijalan. Vidjela je sve korjenčiće u korijene u zemlji. Čak je vidjela u slojeve zemlje kamenja i pijeska koje je osvjetljavalo svjetlo iz vagona. A onda najednom vlak se ponovno našao izvan tog brda. Svuda naokolo su bila brda i pokoja gora iz koje je virilo kamenje. Pogledala je u mjesto na kojem je vlak trebao biti na tračnicama. I jako se začudila kada je shvatila da ono maloprije što joj se činilo kao da vlak lebdi je istina. Da vlak stvarno lebdi kao duh iznad tla i prolazi kroz svo drveće koje mu se nađe na putu, ali drveće ne uđe vagon nego kao da nestane na onom mjestu na kojem prolazi vlak.
Ivana se okrene prema Luki i pogleda polu iznenađenim, a polu prestrašenim pogledom. Luka primijeti Ivanin pogled i odmah upita:
„Nešto nije u redu?“
Ivana samo kimne glavom. Nije se usudila izreći svoje misli. Kao da će se tako činiti stvarnije. Osjećala je da nešto nije u redu. Nešto je bio drugačije od onog što joj je majka pričala. Znala je točno što, ali bojala se to izreći.
napokon se i to dogodilo...........................napisao sam novi post.............................................nadam se da ćete shvatiti zašto nisam dugo pisao.............................................pozdravljam sve koji su me posjećivali iako nije bilo novog posta, a naravno i sve ostale...........i molim vas ako možete ostavite mi više od 50 komentara......................znam da to možete jer ste mi već jednom ostavili tolko..........
„Daj da ti pridržim kovčeg.“, reče Luka.
Ivana mu ga pruži i uđe u vagon. Očekivala je da će vlak iznutra izgledati drugačije nego u normalnom svijetu, ali čim je ušla i pogledala na sve strane nije primijetila ni jednu razliku.
Za njom počne ulaziti i Luka teško se uspinjući ulaznim stepenicama s kovčegom u rukama.
„Sada moramo naći odjeljak u kojem sam a ostavio stvari. Tamo ima praznih sjedala.“
„Idemo.“, reče Ivana.
Ivana je očekivala da će joj Luka sad vratiti kovčeg, ali on je krenuo prema naprijed kao da vuče svoj kovčeg.
Prolazeći kroz vagone Ivana shvati da nikada u životu nije vidjela toliko djece na okupu. Nisu to bila samo djeca nego i tinejđeri, ali za Ivanu su i oni bili djeca. Očekivala je da će biti puno praznih odjeljaka. Vidjevši da je svaki odjeljak pun zaprepasti se. Neki su čak mrzovoljno hodali hodnikom tražeći prazan odjeljak, a neki su vidjevši da više nema prazni mjesta stavili kovčeg pored prozora u hodniku i sjeli na njega. Kada joj je mama pričala o svijetu čarobnjaka ona nije mogla ni zamisliti da samo u Hrvatskoj postoji tako puno čarobnjačke djece, a to čak nisu niti sva djeca. Što je sa onima koji nisu prošli test snalažljivosti, pomisli Ivana. Koliko njih ima?
„Evo nas.“, zadovoljno reče Luka.
Ivana nervozno uđe u odjeljak. Nije mogla vjerovati da u vlaku ima još jedan prazni odjeljak nakon onoga što je vidjela prolazeći kroz vagone.
„Sada bi mi mogao vratiti kovčeg.“, nasmiješi se Ivana.
„Ah, da.“, reče Luka i pocrveni u licu. Skroz je zaboravio da je Ivanin kovčeg još uvijek kod njega. „Mogao bih.“, reče i pruži joj kovčeg.
Ivana ga primi i krene ga staviti na policu iznad sjedala, ali tada shvati da ga zapravo ne može podignuti. Luka uvidi Ivanin problem i ponovno ponudi pomoć koju Ivana rado prihvati.
Kovčeg joj je pomogao staviti pored još jednog nešto manjeg i starijeg. Ivana pomisli da bi to mogao biti samo Lukin jer nikoga drugoga nije bilo u odjeljku. Malo ga razgledavajući uvidi da je kovčeg jako star i već je na nekoliko mjesta zakrpan. To joj je odavalo da je Luka iz siromašne obitelji.
Tek sada je primijetila da ima naočale koje je neka osoba nosila prije njega, a niti odjeća mu nije izgledala bolje. Sada je znala zašto ima dugu kosu. Roditelji mu sigurno nisu imali novaca za šišanje.
„Slobodno sjedni.“, reče Luka i osmjehne se.
Ivana je još uvijek stajala, gledala ga i razmišljala. A onda napokon sjedne. Mislila je kako je dobro što mu još nije rekla prezime jer bi se on tada vjerojatno prestrašio i vjerojatno bi pobjegao od nje i ona ne bi našla ulaz na peron 25.
„Jel' si kad čula za Ivanu Lend.“, upita Luka.
„D-da.“, promuca Ivana. Sada mu je morala reći. „Mislim da je to osoba koju poznajem najbolje od svih.“
„Stvarno?“, Luku jako iznenadi taj odgovor. „Kako to da ju poznaš, a činiš se kao da o svijetu magije znaš vrlo malo?“
„Poznam ju jer…j-ja sam Ivana.“, s teškom mukom reče. Nije znala kako će Luka reagirati na njen odgovor. Hoće li ju ismijavati ili će joj i dalje biti dobar prijatelj?
„Š-š-što?“, Luka ostane bez riječi. Uopće mu nije palo na pamet da bi Ivana kojoj je pomogao mogla biti najpoznatija, a po nečijem mišljenju i najmoćnija djevojčica iako još uvijek nije krenula u školu. Kako to da je on, tako siromašan i jadan mogao izabrati baš nju kako bi joj pomogao. Nije po ničemu drugačija od ostalih.
„N-nisam uopće očekivao d-da ćeš to reći.“, Luka pocrveni u licu.
Ivana se samo nespretno nasmiješi i zacrveni se u licu baš kao i Luka. U tom trenutku su izgledali potpuno jednako. Različitost je bila jedino u frizuri i naočalama koje je nosio Luka.
Sjedili su tako i razmišljali jedan o drugome sve dok jedna sitna djevojčica duge, svjetlo smeđe, vrlo rijetke kose i krhke građe nije prekinula tišinu.
„Jeste li vas dvoje možda vidjeli malu, čupavu mačku svije boje?“, reče svojim neočekivano jakim i vedrim glasom.
Sunce obasja ulicu sjajem kakvim još nikada nije. Zrake su ulazile kroz prozore kuća i budile ljude kako bi na vrijeme bili spremni za posao. A skoro na kraju Ulice hrastova stajaše jedna osoba. Upravo je iznijela veliki kovčeg iz kuće i stala pored ceste. Zagleda se u drveće preko puta ceste kao da hoće reći zbogom. Zbogom moj najdraži dome, dome u kojem se igrala i zabavljala. Ne brini se ponovno ćemo se sresti i ponovno ću trčati između drveća s prijateljima. Ništa se ti ne brini
Stajala je tako dok se sunce nije popelo malo više na nebo i počelo sve jače pržiti krovove kuća. Do nje dođe još jedna osoba. Kao da su nešto pričale. Odjednom se zagledaju u sunce kao da ga više nikada neće vidjeti u tako punom sjaju.
Manja osoba primi veću za podlakticu desne ruke i odjednom obje nestanu.
* * *
Ivana pomisli kako će povratiti. Iako se već prije aparatirala, sada kad zna što se događa čini joj se puno strašnije. A osim toga joj je i strašno mučno.
Napokon osjeti miris zraka. Tih nekoliko sekundi aparacije joj se činilo kao cijela vječnost. Čim je otvorila oči spazi veliku zgradu žute boje, sagrađenu prije stotinjak godina. Znala je da se nalazi na Trgu kralja Tomislava i zgrada koju vidi je zgrada Glavnog kolodvora u Zagrebu.
Od buke i zamišljenosti ljudi nisu ni primijetili da su se Dvije osobe pojavile niotkuda. Marija počne hodati prema kolodvoru i mahne rukom Ivani da i ona krene.
Došavši do ulaznih vrata Marija stane. Ivana ne shvati zašto.
„Samo ti odi, ja ću već doći.“, reče Marija.
Ivana uopće nije shvaćala majčin čin. Ali ipak je ušla u zgradu vukući za sobom kovčeg sa stvarima. Kotači kovčega samo što nisu popucali od težine stvari, a i samog kovčega. Ivana ode do informacija. Nije znala gdje se nalazi peron 25.
„Dobar dan.“, reče, „Hoćete li mi molim vas reći gdje se nalazi peron 25?“
„Ja bih ti rado rekla da takav peron ovdje postoji.“, visokim glasom reče starija žena vrlo kratke kose. Danas su joj već mnogi roditelji došli sa tim pitanjem i njoj je to išlo na živce. Ali to nije smjela pokazati jer bi dobila otkaz.
Ivana ju sa čuđenjem pogleda. Činilo joj se kao da je prevarena i odmah pomisli da je to razlog zašto joj je majka ostala vani. Kako bi se Ivana mogla osramotiti pred svima misleći da nešto takvo kao svijet magije postoji. Kako je samo mogla biti tako glupa i povjerovati. Vjerojatno je i Levinius samo običan čovjek koji se onako obukao kako bi lakše zavarao Ivanu glumeći da je ravnatelj škole koja ne postoji. Jedino nije mogla objasniti svoje čudne sne i aparatiranje i kako je izvela čaroliju.
Iz misli ju prenu jedan glas.
„Ja ti mogu pomoći.“
Ivana se okrene i vidi jednog dječaka oko godinu dana starijeg od nje. Smeđa kuštrava kosa mu je zaklanjala čelo, a velike naočale su mu povećavale prekrasne plave oči. Zamislivši ga sa drugačijom kosom i bez naočala Ivana vidi sebe. Ali kako je to moguće da postoji netko tako sličan njoj.
Ivana se sabere i ponovno ga pogleda. Očito je i on ostao bez riječi kada je vidio žensku verziju sebe. Ali i on se sabere i reče:
„B-bog! Ja sam Luka.“
„Ja sam Ivana.“, reče nesigurno. Imala je osjećaj da je na neki čudan način povezana sa tim dječakom.
„Drago mi je.“, reče Luka, „Već sam ti rekao da ti mogu pomoći.“
„D-da.“, nasmiješi se ivana i malo zacrveni u licu.
„Dođi sa mnom.“
Ivana krene za njim iako nije znala zašto mu vjeruje.
On pođe stepenicama koje su vodile u hodnik koji vodi ispod pruge kako bi se moglo doći do perona. Ivana se malo mučila sa kovčegom, ali na kraju se ipak uspjela spustiti stepenicama.
„Brže! Moramo proći kroz vrata.“, reče on i pokaže zid na kraju hodnika.
Došavši do kraja Ivana primijeti na zidu nešto što zadnji put kad je bila ovdje nije primijetila. Na zidu se nalazila jedna crna pločica na kojoj je zelenim slovima nešto pisalo na drugom jeziku. Luka stisne tu pločicu i zid se polako počne pomicati na jednoj je strani izlazio van, a na drugoj unutra. Ivana osjeti da se ne miče samo zid nego i pod. Kao da se naslazi na nekom krugu. Od brzine okretanja Ivana zatvori oči.
Otvorivši oči shvati da još uvijek stoji u hodniku, ali leđima okrenutim prema zidu. Nakon nekoliko trenutaka shvati da se zapravo nalazi u nekom drugom hodniku. Svi ljudi koje je pogledala nisu bili obučeni u običnu robu. Svi su imali neka odijela i plašteve.
Ivani se sada obistine svi snovi. Više se nije sjećala razloga zbog kojeg je posumnjala da svijet magije postoji.
Iz razmišljanja ju trgne Luka.
„Idemo! Šta stojiš tu kao da si vidjela duha?“, reče nervozno, „Vlak kreće za pet minuta kreće, a ti samo stojiš!“
Ivana ga samo pogleda i kimne. Ona kao da je znao što je Ivana time htjela reći. Da ju ne zadirkuje jer će loše završiti iako se ne zna koristiti štapićem.
Ivana tek sad primijeti da ovaj hodnika ima samo jedan izlaz.
Luka i Ivana se uspnu stepenicama. Ispred njih je stajao vlak s parnom lokomotivom smaragdno zelene boje. Oko njih su prolazili ljudi sa djecom starijom od Ivane. Neki su govorili kako će zakasniti.
Ivana se tek sada sjeti da je njena majka ostala stajati pred ulazom u zgradu kolodvora. Kako se prije toga nije sjetila? Njena majka se sada vjerojatno brine gdje je ona.
„Luka, moje mama je ostala stajati pred ulazom na kolodvor.“, reče Ivana zabrinuto, „Moram ići javiti joj se da sam pred vlakom!“
„Ma ne brini se. Roditeljima je dužnost ostaviti dijete koje će tek krenuti u Holdar pred kolodvorom.“
„A zašto?“, upita Ivana i stane u red za ulaz u vagon.
„Zato što je to prvi izazov koji moraju proći, naći ulaz na peron 25. A ako ga ne prođu ne mogu se smatrati dostojnim da idu u Holdar. Zato i postoje druge škole u Hrvatskoj, ali nisu poznate.“
„A kako ti znaš za sve to?“
„Ja sam na drugoj godini. I već sam to prošao.“
„A kako si ti našao ulaz?“
Ivana se napokon nađe na ulazu u vagon i tako se uzbudi da zaboravi da mota ući unutra. Na svu sreću Luka ju pogurne i ona shvati da zadržava red.
"Prvi pogled, onaj koji je poslao David, je značio da on hitno mora otići u bolnicu kako bi obavio neke testove na Josipu. Želi znati što ga je točno ranilo.", Marija se malo smete pri pomisliato, "A moj pogled je značio da se ja u potpunosti slažem da bi morao otići."
"A što je značio onaj Leviniusov pogled na odlasku?", Ivanu je ljutnja još uvijek držala, ali ne onako jako kao do sada.
"To ti ne smijem odati jer je to tajna."
"Mama, molim te!", molila je Ivana, "Kakva si ti to mama kad mi nećeš reći?"
"Žao mi je, imam zabranu od Leviniusa da ikome kažem, a tebe je posebno naglasio!"
Ivana nije shvaćala zašto joj mama odjednom ne smije reći neke svari, do sada joj je sve govorila. nakon vrlo kratkog razmišljnja shvati da uopće ne shvaća odrasle.
"Jesi neka!", reče Ivana i ljutito strpa zadnji komad sladoleda u usta.
sažetak lažne verzije hp7 na engleskom
Harry dođe u kalinin prilaz i otkrije da je Dudley čarobnjak te da je Dumby bacio kletvu na njega da mu suzbije magiju. Ron i Herm dođu do njega i razmišljaju o Horxruxima, usput otkriju ormar u kojem je mali Harry bio zaključavan pa malo i pobjesne, te preurede Harryjevu sobu. Odlaze na vjenčanje Billa i Fleur. Harry je opet sa Ginny. Smrtonoše napadnu za vrijeme vjenčanja Jazbinu. Harry spasi stvar kada ojača obranbene čini oko jazbine svojim osjećajima prema toj kući. Hogwarts se nije ponovo otvorio. Ginny saznaje o Horxruxima te i se i ona ubacuje u potragu. Harry od do Godrikove doline do grobova svojih roditelja. Tamo ga je dočeko Crvorep sa Informacijom da Nagini nije sedmi Horcrux, već da je voldemort usadio dio svoje duše u Harryja kada mu je ubio mamu. Remus i Tonks su zajedno. McGonagallica je čuvar tajne za red. Harry Herm Ron I Ginny odlaze u Albaniju trežit Voldyjeve ostatke. Ne Nalaze nista. Vracaju se u Siriusovu kuću i nađu trag Pehara Hlege Huflepuff. Pehar je bio kod Hepzibe Smith, a naslijedila ga je Obitelj Zacharias Smitha Zajedno sa Muzejom Huflepuffa. Harry u muzeju pronađe vrata koja djeluju kao soba potrebe u uđe u skroviše sa Ginny jer su Ron i Herm ozljeđeni. Pehar je čuvan zmajem, Herry zgrabi pehar i baci ga Zmaju usta, vatra iz pehara uništila je i zmaja i pehar. Harry je tada otkrio da ima sposobnost otkriti trag Voldemortove magije jer u sebi ima Horcrux. Odmarajući se u Siriusovoj kući saznaje da red fenixa čuva Draca i Narcissu Malfoy koji su pobjegli od Voldyja. Hermiona pogleda tapiseriju i spazi ime Regulus Black. Tako je otkriven RAB. Medaljon nažalost više nije u kući već je kod Mundagusa, koji je završio u Azkabanu. Tonks odvede Harryja i Draca u Azkaban. Harry Nađe medaljon a Draco razgovara sa Luciusom koji je popljuvo svoga sina i skoro ga se odreko. Medaljon su morali uništiti u spilji gdje je i bio čuvan. Harry je bacio medaljon u jezero Inferiusi su uništili medaljon, a medaljon je uništio njih. Na izlazu iz špilje čekao ih je Snape sa Smrtonošama. Ron Herm i Ginny su se vratili u Grimlundov trg, a Harry se borio sa Snapeom koji ga je i dalje čitao, ali je Harry odjednom igrao prema instiktu bez razmišljanja zveknuo ga par puta šakom i pobjegao. Nakon što su se svi opravili od kojekakvih kletvi, lutaju po kući i nalaze sliku sa osnivačima Hogwartsa. Percy se pokajo kada je vidio napad na vjenčanju Billa i Fleur pa sada surađuje sa redom, ali ga je Moody natjerao da položi neprekršivu zakletvu da neće ništa reći o redu. Ministar magije Rufus S. Je ubijen i na njegovo mjesto dolazi Umbridgica. Ona pokušava pomiriti Voldemorta i čarobnjački svijet pa daje razne ustupke smrtonošama, a aurorima zbaranjuje da bacaju kletve već da moraju samo pregovarati. To je bio rezulat velikog dvoboja u zakutnoj ulici gdje je pobijeno dosta aurora a Kingsley završva u azkabanu. Snape posjećuje Percyja i muči ga da oda tajne reda. Percy je učinio hrabru stvar i rekao samo jednu jednostavnu rečenicu. Harry Potter surađuje sa redom. Nakon toga počelo je djelovanje neprekršive zakletve i Percy je umro. No to je oslabilo ćaroliju Fidelius i smrtonoše napadaju Grimuldov trg. Red se prebacuje u Hogwarts. Na čuvanje redu dolazi i obitelj Parkinson. Kada Umbridgica organizira govor harry i neki iz reda odlaze da ga poslušaju u ministarstvo ali poskrivećki. Umbridgica objašnjava da se proročanstvo ne odnosi na Harryja nego na Dudlyja. Dadlly stupa na scenu i objašanjava kako ih se bojao i kako nije znao da je čarobnjak. Petunija i Vernon djeluju preponosno. Umbridgica najavljuje mir između Voldyja i njih. Snape stupa na scenu i najavljuje Voldemorta. Voldemort dolazi sa Graybackom i Grayback ubija Ubridgicu zbog njenih odredbi o mješancima. Voldemort zapečati dovotranu i smrtonoše počnu ubijati. Voldy osjeti Harryja i krene prema njemu. Tonks i Lupin stanu ispred Voldyja i držeći se za ruke dočekaju smrt da bi harryju dali vremena da pobjagne. Harry pobjesni i preplave ga osjećaji zbog njihove smrti. Iz njega počene izbijati tolika magija da se cijelo ministarstvo treslo o vrata popucala. Voldemort preuzima vlast u čarobnjačkom svijetu, zauzeo je ministarstvo i Sveti Mungo.Harry se vratio u Hogwarts. Herm neprestano razgovara sa dumbyjevim portertom pokušavajući naći način da se harry ne mora ubiti kako bi ubijo Voldyja. Pensy Parkinson prevari Harryja i da mu putoključ na prevaru. Putoključ ga odvede ravno u Voldyjeve ruke. Snape sveže Harryja i počne mu ulijevati napitak živuće smrti koji bi ga trebao održati u mirnom stanju zauvjek. Volday pošalje sve smrtonoše u napad na Hogwarts. Harry opet pobjesni i kada je počeo misliti o tome kako će svi njegovi voljeni staradati. Povo iz njega počne izbijati magija. Pukne čarolija kojom ga je Snape Vezao harry izbljuje van napitak i počne se hrvati sa Snapeom. Harry je prije poklonio čarobni kamečić Ginny, koji ima svojstvo da zauvjek drži jednu osobu blizu druge. Ginny Ron herm i Draco aparatiraju se u ministarstvo i traže harryja jer misle da Harry želi zajedno sa Voldyjem proćio kroz začarani Veo koji je ujedno put u svijet mrtvih. Kada je Harry uhvatio svoj kamenčić i Ginny svoj dogodila se čarolija i Harry i Snape bijahu prebačeni u dvoranu sa velom. Ginny imobilizira Snapea. Harry se počne osjećati loše jer je napitak ipak pčeo djelovati. Harry kaže Dracu da je pensi prodala njega Voldyju kako bi voldy poštedio Draca, ali ju je Vcoldy ubijo jer ona nije htjela živjeti bez Draca a Voldy nije htio ostaviti Draca na životu. Draco ponudi da dozove Voldyja u dvoranu preko otvorenog Harryjevog uma tj Oklumancije. Nakon što su se Ron .herm Ginny i draco sakrili iza dočaranih stijena, Voldemort uleti u dvoranu. Harry i Voldy se bore. Harryju se slomi ruka. Voldy baci parajću kletvu na drac i Dracu izleti utroba van ali ga je Hermiona imobilizirala tako da nije umro. Harry počne bacati kletve na Voldyja imenujući žrtve koje je pobio: James Lily Sirus Berta Jorkins Cedric Remus Tonks. Sa sakim imenom veo se počeo komešati i iz njega su se čuli sve glasniji glasovi. Voldy se dekoncentrirao i počeo se bojati. Hermiona baci Harryju začaranu zvrčku, harry se koncentrirao na sve lijepe osjećaje u sebi i bacio je na Voldemorta Avadu Kedavru i pustio zvrčku. Kada je ubijo Voldemorta stvorio je svoj Horcrux ali je u njemu bio samo dio Voldemortoveduše jer je s omoću ljubavi zaštitio svoju dušu. Voldemortu se vraća izgled Toma Riddlea i on zauvjek umire. Snape pokušava ubiti harryja ali ga dohvaty ginny i istrese se ne njemu. Harryjev um odvaja se od tijela i odlazi u uvjek zaključanu sobu u ministarstvu. U njoj Harry razgovara sa Dumbledorom, Siriusom, Tonks, Lupinom Jamesom i Lily te mu svi govore kako su ponosni na njega njegove prijatelj njegovu curu i svijet koji je stvorio. Harry se vraća u svoje tjelo, oporavlja se u bolnici. Ginny sjedi kraj Harryjeva i Ronova kreveta. U sobu upada Gospođa Weasley, te joj govori da je George u lošem stanju te da je bila velika bitka u Hogwartstu. Prvo su smrtonoše pokušavale srušiti čarolije koje je namjestio Dumbledore. Za to vrijeme Narcisa Malfoy krenula je prema smrtonošama u nadi da će s njima biti Draco. Počela se svađati sa svojom sestrom Belatrix Lestarange. No tada je od nekud izletio Greyback i bez imalo srama jednim ugrizom ubijo Narcisu. Tada je Belatrix poludjela i počela bacati neoprostive kletve na Greybacka, no on je i njoj slomio vrat. Tada je na scenu stupio Hagrid i sam se zaletio na smrtonoše. Deset minuta se sam borio s njima a tada su ga počeli svladavati. No njegov divovski Brat Grawp je poludio kada je vidio šta rade Hagridu i dok si reko keks sam ih je zgazio više od dvadeset. U bitku se umiješao cijeli red fenixa. Dok je Gosp. Weasley pričala detalje priče u bolničku sobu jedan po jedan su upadali članovi obitelji ( charlie, gospodin wasley, bill fleur, te zatim fred). Nadalje kako se bitka odvijala Bill se opet borio sa Greybackom. No nije ga stigao sredit jer je na greybacka skočila Fleur koja se preobrazila u neku vrstu ptice grabljivice i doslovece raskomadala Graybacka uz riječi nitko neće nauditi ocu moga djeteta. Nevill se pojavio i borio sa još ar članova DA. George je ostao bez jedne noge, a svaki od Weasleyevih je imao po jedan ožiljak. Harry, Ron, Hermiona ginny i Malfoy oporavljaju se kod Tokskinih roditelja na jednom otoku u španjolskoj. Malfoy i ekipa došli su na tu razinu da mogu razgovarati bez mržnje. Mafoy i Dudlley postali su prijatelji nakon događaja u ministarstvu i sada se dopisuju. S obzirom da se veza između Rona i Hermione produbila a isto se dogodilo Harryju i Ginny, odlučilu su napraviti novi korak. Tako su jedne ljetne večeri Harry i Ginny prvi put spavali ili ljepše rečeno vodili su ljubav. Harry i Ekipa vraćaju se u Hogwarts. Nakon jedne bezbrižne godine harry se oženio sa Ginny, Nevill sa Hanom Abot. Zadnji dio je knjige predstavlja vjenčanje Rona i Hermione. Oboje su nervozni ali sve završava dobro. Kraj knjige je ovakav: Misteriozna Smrt u Sureju: u kalininom prilazu 4 pronađeni su vernon i Petunia Dursley potpuno mrtvi bez iakvih tragova nasilja. Jedino što imaju je izraz nevjerice i straha na njihovim licima.
„Uh, koje olakšanje!“, reče Ivana s olakšanjem, „Već sam mislila da ste ga izgubili. A čak sam mu i ime smislila.“
„Zar već?“, začudi se Levinius, „A koje?“
„Pjegica!“
„Slatko ime.“, veselo reče Marija.
„Smijem li znati zašto si ga tako nazvala?“, pita Levinius.
„Zato što sam primijetila smeđu pjegu na Pjegičinom repu.“, reče Ivana i prstima pokuša odglumiti pjegu.
„Zaista?“, začudi se Levinius, „Vidiš ja to nisam primijetio, a imam prilično razvijenu moć zamjećivanja.“
„Vi ste puni tih dobro razvijenih moći i osjetila.“, reče Marija i značajno pogleda Leviniusa. Ivana nije znala što znači taj pogled, ali nije ni htjela ni pitati. Samo je odglumila kao da se ništa nije dogodilo.
„Morao bih poći.“, reče Levinius i značajno pogleda Mariju. Ivana je primijetila taj pogled, ali opet odglumi kao da se ništa nije dogodilo.
„Nema problema.“, pristojno reče Marija, „mi ćemo krenuti kad pojedemo sladoled.“
Baš tada Ivana ugleda Marlu kako se provlači između stolova sa sladoledom i kolačem. Tek kada je Marla stavila kolač na stol Ivana shvati što je mjedovača. Nije ništa drugo nego kolut naranče do pola umočen u čokoladu a druga polovica u šećer. Taj komad naranče je još posipan sa šećerom u prahu. A sve zajedno je na komadu šampite. To sve mora da je jako ukusno, pomisli Ivana.
„Evo izvolite!“, reče Marla sa umjetnim smiješkom na licu i stavi kolač i sladoled na stol.
„Hvala.“, reče Marija.
Ivana navali na sladoled kao da nikada u životu nije jela ništa finije.
„Marija hoćeš li molim te uzeti Ivanin pribor za školu budući da je ona prezauzeta?“, upita Levinius na odlasku.
„Ma naravno.“, reče Marija i primi pribor.
„Doviđenja Ivana.“, Levinius prenu Ivanu u jelu.
„Dobiđebnja!“, reče Ivana sa punim ustima i nakon što brzo proguta komad sladoleda se ispravi, „Mislim, doviđenja profesore!“
„Doviđenja!“, reče Marija. Ivana opet primijeti onaj pogled. Što li on samo znači, zapita se Ivana. I zašto ga je pogledala ravno u oči?
Iako su ju još uvijek mučila pitanja Ivana nastavi jesti sladoled, ali ne više onim tempom.
Marija kao da je znala što Ivanu muči reče: „Sigurno se pitaš što znače oni pogledi.
„Da, pitam se!“, reče Ivana jačim tonom, „I zašto ti i Levinius ne možete normalno pričati preda mnom?“
„Dobro, reći ću ti što ti pogledi znače.“, oštro reče Marija. Nije voljela kada je Ivana na nju podizala ton.
„Pa počni već jednom!“
„Marla, meni daj jednu šampitu s mjedovačom, a Ivana što ćeš ti?“, reče Marija nakon dugog razmišljanja.
„Jel ima sladoleda?“
„Naravno da ima!“, reče niska žena punije građe i s osmjehom na licu, „Evo ti menu, pa si ti sama izaberi.“
Ivana uzme menu u ruke i prije nego li je stigla pročitati više od jedne riječi stane. „Ja baš i nisam sigurna što bih od ovoga odabrala…“
Marija shvati u čemu je problem i odmah objasni Ivani. „U čarobnjačkom svijetu se većina stvari piše na latinsko – grčkom.“
„A kako bih ja to trebala razumjeti? To čak i nije normalni jezik nego mješavina!“, zaključi Ivana.
„Pa sada još ne moraš razumjeti. Jezik ćeš učiti za koju godinu, a ono najosnovnije ćeš učiti iz čarolija. Većina čarolija ima inkantaciju na latinsko – grčkom,“, reče Marija, „daj mi sada da ti ja pročitam.“ Marija uze menu u ruke i počne čitati: „Rum-čokolada, čokokeks, kokos-krema, čokolada, čokonaranča, stracciatella, čokolješnjak, lješnjak…“
„Dobro, dobro. Ne moraš više čitati, odlučila sam što ću uzeti.“, reče Ivana dosađujući se, „Dajte mi jednu kuglu čokonaranče i jednu kuglu čokokeksa.“
„Dobar izbor.“, reče neki glas koji nije pripadao Marli. Ivana shvati tko je to rekao tek kad se okrenula.
„O, dobar dan profesore.“, reče Marla klanjajući se.
Da si glavu spustila deset centimetara niže poljubila bi pod, pomisli Ivana.
„Nema potrebe da mi se klanjate, nisam ni kralj niti sam ikakvoga plemićkog podrijetla.“, reče Levinius i sjedne na
praznu stolicu pored Ivane.
„Što želite naručiti?“, upita Marla ponovno se klanjajući, ali ovoga puta ne onako duboko.
„Ništa, hvala.“, visokim glasom odvrati Levinius.
„Ali kuća časti!“, uporno će Marla.
„Nema veze. Mene sada ne zanima ni hrana ni piće!“
„Ako je tako onda vam više neću ništa nuditi.“, reče Marla i ode slažući stolice na kojima su do maloprije sjedila dva starija čarobnjaka ozbiljna lica u poslovnim pelerinama.
„Napokon.“, reče Levinius s olakšanjem, „Kako mi ova žena ide na živce!“
„Niste jedini kome ide na živce.“, reče Ivana.
„Ivana, nemoj biti tako bezobrazna.“, oštro reče Marija, i zamahne prstom po zraku strogim pokretom.
„Marija, smiri se malo. Ne moraš biti tako stroga. Ivana nije rekla laž. Samo je potvrdila moje mišljenje.“, ozbiljno reče Levinius.
„Ali svejedno, još je premala da bi vrijeđala ljude.“
„Koliko god bila mala ima pravo reći istinu. Kako god Marla dobro peče kolače, previše se umiljava gostima i ulizuje im se.“
„Dobro neka vam bude, ali sljedeći put neću popustiti! Je li vam to jasno?“
„Jasno da jasnije ne može biti!“, reče Levinius s osmjehom na licu.
„A smijem li vas nešto pitati?“, zabrinuto reče Ivana.
„Evo upravo si me nešto pitala.“, odvrati Levinius, „Ali slobodno me pitaj još jedno pitanje, neće mi smetati, dapače, ja volim pitanja.“
„A gdje je moj psić?“
„Ne brini se na sigurnom je. Sreo sam jednog prijatelja koji radi u dvorcu i dao sam ga njemu. Vjerujem da je već stigao u dvorac i smjestio ga u dvorište za kućne ljubimce.“, opušteno reče Levinius.
* * *
Ivana i Marija su se nalazile ispred izloga sa pelerinama i plaštevima. Iznad ulaza je uskim pisanim slovima pisalo Čarobna igla, odjeća po mjeri. „Hoćemo li ući već jednom?“, mrzovoljno upita Ivana. Marija je razgledavala izlog umjesto da je odmah ušla.
„Evo sad ćemo, samo da pogledam još ovo…“
„Mama, jesmo li mi došle kupiti meni robu ili si ti došla razgledavati izlog?“, ljutito upita Ivana i stane u ljutit položaj. Nitko ne bi povjerovao da ima deset godina po njenom položaju tijela. Marija to primijeti pa odmah potišteno prestane razgledavati izlog i uđe u trgovinu. Trgovina je iznutra bila vrlo mala i mračna. Sa lijeve strane je bio pult za kojim je stajala jedna prodavačica, a otraga nekoliko stolica, vjerojatno za mjerenje odjeće. Sa desne strane je bilo nekoliko polica. Između njih je bilo tako malo mjesta da se jedva prolazilo. A na njima je sve bilo puno pelerini i školskih uniformi. Na najvišoj polici su stajali šeširi raznih oblika. Veliki, mali, oni koji ti glavu učine nevidljivom, šeširi šaptači, dalje Ivana nije uspjela pročitati.
„Izvolite.“, začu se meki glas prodavačice.
Ivana se smjesta okrene prema prodavačici. Glas joj se činio nekako poznat. Znala je da ga je negdje već čula samo nije znala gdje.
„Htjela bih kupiti dvije pelerine, plašt i školsku uniformu za Ivanu.“, reče Marija ljubazno.
„Dobro. Ivana, dođi da te izmjerim.“
Sada se sjetila. Pa naravno. Kako se toga prije nije sjetila.
„Evo me, nastavnice Tamara!“
Prodavačica se iznenadi i pogleda Ivanu pogledom kojim ju je pogledala i kada nije znala riješiti zadatak iz matematike. Ivana je sada bila potpuno sigurna da je to nastavnica Tamara Blažević koja je bila na zamjeni kada je njena razrednica bila bolesna.
„Kako si me samo prepoznala?“, upita visoka prodavačica duge crne kose svezane u rep.
„Po vašem glasu.“
„Mom glasu?“, zbunjeno upita prodavačica, „Mislila sam da sam ga dovoljno izmijenila.“
„Pa i jeste, ali način govora niste. Ali nije to sve po čemu sam vas prepoznala. Pogled vam je ostao isti iako ste promijenili i izgled.“
„Kako ti dobro zapažaš! Ali sada bi bilo bolje da te izmjerim.“
„Da, Ivana, žuri nam se!“, reče Marija nestrpljivo.
„U redu, u redu!“
Ivana ode do jedne od onih stolica za mjerenje i popne se. Stolica je bila čvršća nego se činila. Onako stara i prašnjava se činila kao da ne bi izdržala ni mrava ako bi stao na nju. Ali ona se ipak popela i bila u iščekivanju mjerenja. Nije znala hoće li ju Tamara mjeriti nekim magijskim putem ili će ju izmjeriti na način koji i ona zna.
Prodavačica uze metar i štapić u ruke i ode do Ivane. Ivana je odmah pomislila da će Tamara mjeriti običnim načinom, ali Tamara je metar bacila u zrak i rekla Measure! Metar se odmah počeo previjati oko Ivane mjereći ju sa svih strana. Dok je metar mjerio Tamara je zapisivala mjere. Kada je metar završio Tamara ga uzme u ruke i ode do pulta i pogleda sve mjere. Nakon toga ode do police sa malim pelerinama i uzme jednu koja joj se činila pravom. Ivani se činilo da će joj biti prevelika. Ali kada ju je probala samo su joj rukavi bili predugi za dva–tri centimetra.
„Sada ćemo i to srediti.“, reče Tamara ljubazno i primi štapić u ruke. Vrhom štapića kucne po rukavu i on se odmah smanji. Sada je bio savršen. Isto je napravila i sa drugim rukavom. „Znači dvije pelerine veličine S2. na tu pelerinu bi išao plašt hm…“, Tamara ode do police s plaštevima. Malo je kopala i izvukla jednog u običnoj crnoj boji, a kada ga je raširila izgledao je kao da je skrojen baš Ivanu. „Ne silazi još sa stolice, treba ti i uniforma. Hoćeš li suknju ili hlače?“
„Suknju. Pa ne želim izgledati kao dečko!“
„U redu.“, nasmije se Tamara. „Da su barem sve djevojčice ovakve. Sve više ih se odlučuje za hlače.“, reče Tamara tražeći uniformu, „ne znam što se događa s njima, ali to mi se ne sviđa. Kako samo ne shvaćaju da su puno ljepše u suknji?“
„Tko bi ih razumio?“, nadoveže se Marija.
„Neki kažu da mogu, ali ne vjerujem u to.“, nastavi razgovor Tamara.
„Ja ih razumijem.“, ubaci se Ivana, „ne žele da im dečki vire pod suknje.“
„Mislim da to nije dovoljan razlog.“, reče Tamara, „To se može lako riješiti.“
„A i udobnije je u hlačama.“, Ivana odmah da protuargument i prekriži ruke.“
„U redu, u redu! Ah…………evo našla sam. Sada probaj.“, reče Tamara stavljajući uniformu Ivani u ruke.
Savršeno joj je pristajala. Bila joj je tako udobna da ju nije htjela skinuti sa sebe. Jedino joj se boja nije sviđala. Crna suknja, bijela košulja, crna vesta bez rukava i crne dokoljenke. A Tamara kao da joj je pročitala misli.
„Boja se može promijeniti. Odnosno kada izaberu u koji ćeš dom ići, uniforma će ju automatski promijeniti jer je začarana. Čak je otporna na slabije uroke.“
„A šta su to uroci?“, znatiželjno upita Ivana.
„To je vrsta čarolija hm…………kako bih ti to objasnila?“, smota se Marija, „ma ionako ćeš to učiti u školi. Mislim da ti još nije potrebno da to znaš. Dobro?“
„Da, naravno.“, namrgodi se Ivana i počne skidati uniformu. Više joj se nije činila onako udobnom. Željela je što prije otići iz trgovine i ići doma. Bilo joj je dosta svega.
„Ako je to sve naplatit ću vam.“, reče Tamara uzimajući uniformu kada ju je Ivana skinula. Vidjela je kako se Ivana osjeća i prisjetila se da se i ona nekada tako ponašala.
„Da, to je sve.“, umorno odvrati Marija.
Tamara ode do pulta i tamo dugačkim, bijelim perom napiše nešto na pergamentu za koji je Ivana mislila da je jako loše napravljen papir, i to još u smećkastoj boji. Ivana također ode do pulta da vidi što Tamara radi. Nije radila ništa posebno. Zbrajala je cijene pelerine, plašta i uniforme. Kada je napokon završila čarolijo je napravila kopiju pergamenta koju je sačuvala za sebe dok je pravi pergament dala Mariji.
* * *
Na Ivanu skoči psić. Ivana se toliko iznenadila da je skoro pala. Tek je sada malo bolje pogledala psića. Smeđe je boje i ima slatku crnu njušku. Jedno uho mu je savinuto što je Ivani jako smiješno, a ujedno i slatko.
„Sviđa li ti se?“, Ivanu preplaši Levinius. Toliko se zanijela u igru sa psićem da je i zaboravila gdje se nalazi.
„Onda?“, nestrpljivo će Levinius.
„Presladak je!“, ushićeno reče Ivana.
„A zato niste htjeli ući u knjižaru s nama.“, reče Marija pogledavajući Leviniusa svojim prodornim pogledom.
„Naravno. Nisam mogao ništa ne kupiti Ivani kada je veću Magijskoj ulici.“
„A zar niste prekršili pravilo o kućnim ljubimcima?“, upita Marija kao da pokušava naći neku manu na Leviniusu iako je znala da je to nemoguće.
„Jesam, prekršio sam pravilo i to samo zato jer se nisam mogao odlučiti koju bi životinju Ivana najradije htjela,“, tu je pogledao Ivanu i kada je vidio da je sretna što je dobila baš psa nastavi, „pa sam kupio psa koji ne raste.“
„Znači ovaj nikada neće narasti?“, upita Ivana kao da nije dobro čula.
„Da, baš nikada.“, odgovori joj Levinius svojim najsretnijim glasom.
Ivana je sada bila toliko sretna da je skoro počela trčati po ulici, ali nije jer je znala da bi to bilo preopasno.
„Najbolje da ada idemo dalje. Moramo još svašta kupiti.“, reče Marija.
„Ja ću sam otići kupiti pribor za čarobne napitke, pergamente i kotlić, a vi kupite pelerinu, šešir, plašt, školsku uniformu i štapić.“
„A novac?“, upita Marija.
„Ja imam i previše svoga. Ništa se ti ne brini.“
„Ako je tako možemo krenuti. Možemo se naći kod Marlinih slastica.“
„Zar se i onda tako ulazilo?“, s nevjericom pita Ivana.
„Pa da. I čini mi se da je i bolje tako, da ne mijenjaju tradiciju.“, objasni Marija.
„Nemojte mi se zapričati vas dvije.“, Levinius podsjeti Mariju i Ivanu da se još uvijek nalaze na početku ulice i da još uvijek ništa nisu kupili.
Ivana tek sada spazi da je ulica unatoč tome što je široka puna ljudi. Ima mjesta za proći, ali ipak je puno ljudi u ulici, pomisli Ivana, kako je ulica duga. Nakon što malo bolje pogleda shvati da ne može vidjeti kraj jer ulica nije ravna.
Kako je Ivana išla sve dalje primjećivala je sve više zanimljivih stvari. Skoro svaka zgrada je bila u drugoj boji, a boja stolarije na svakoj zgradi je odudarala od zgrade. A tek trgovine. Po izlozima Ivana shvati da se unutra ne prodaju stvari koje je do sada kupovala. Sve joj je bilo nekako čudno. Jedina trgovina koju je odmah prepoznala je bila ona u kojoj se kupuju ljubimci i ona pored nje u kojoj se može kupiti hrana i sve drugo potrebno za ljubimce.
Kada stignu do stare, zatvorene trgovine Levinius zastane. „Ovo je nekoć pripadalo Ollivanderu.“, reče, „Imao je trgovine po cijelom svijetu!“
„Jel' to onaj iz Harry Pottera?“, upita Ivana.
„Da! Baš taj.“, odvrati Levinius, „Šteta što su ga smrtonoše ubile. Tko zna možda ga je ubio i sam Voldemort. To nikada ne ćemo saznati.“
Malo dalje uđu u trgovinu sa knjigama. Ali Levinius čim zakorakne da bi ušao reče: „Oh, bolje da ja ne ulazim ovamo. Mogao bi probuditi veliku pozornost novinara. Pričekat ću vas vani.“
„Samo vi pričekajte i ništa se ne brinite.“, reče Marija. Malo joj je to bilo sumnjivo, ali nije mogla naći rupu u onome što je rekao.
Ivana uđe i prvo pomisli da se nalazi u nekoj jako staroj knjižnici. Svuda su bile stare prašnjave police pune knjiga. Na nekima su bile stare, a na nekima nove knjige. Ivana primijeti stepenice koje vode na kat. Pa zar može u jednoj trgovini biti još knjiga?
Na desnoj strani se nalazio dugački pult. Tamo su stajale četiri prodavačice. U prostoriji je zapravo bilo puno ljudi koji su čekali da dođu na red.
„Idemo dalje ovdje je prevelika gužva.“, reče Ivana namrgođeno.
„Nema potrebe.“, reče Marija i ode do pulta.
Odjednom se svi ljudi pomaknu i počnu mrmljati i diviti se. „Vidiš, rekla sam ti“, reče Marija, „Nisi valjda zaboravila da smo mi poznata obitelj? A zbog toga nas moraju pustit, tako zakon nalaže. Ne znam tko ga je smislio, ali nama paše.“
Marija da popis prodavačici. „Vaša kćer će krenuti u Holdar?“, upita prodavačica uzimajući potrebne knjige sa police iza sebe.
„Da!“, ponosno reče Marija.
Prodavačica sve knjige stavi u neku kutiju. Umjesto da sada dâ tu kutiju Mariji, ona izvuče štapić i kucne njime po kutiji koja se odmah nakon toga smanji u veličinu kutije za šibice.
„Vidim da ste promijenili način pakiranja.“
„Da, šef kaže da je ovako praktičnije.“
„Pa sigurno je. Bolje je nego pakiranje u kutije koje smanjuju težinu!“, reče Marija.
Ivana i Marija izađu iz trgovine i dočeka ih iznenađenje.
jel ste nestrpljivi?
„Zar se i onda tako ulazilo?“, s nevjericom pita Ivana.
„Pa da. I čini mi se da je i bolje tako, da ne mijenjaju tradiciju.“, objasni Marija.
„Nemojte mi se zapričati vas dvije.“, Levinius podsjeti Mariju i Ivanu da se još uvijek nalaze na početku ulice i da još uvijek ništa nisu kupili.
Ivana tek sada spazi da je ulica unatoč tome što je široka puna ljudi. Ima mjesta za proći, ali ipak je puno ljudi u ulici, pomisli Ivana, kako je ulica duga. Nakon što malo bolje pogleda shvati da ne može vidjeti kraj jer ulica nije ravna.
Kako je Ivana išla sve dalje primjećivala je sve više zanimljivih stvari. Skoro svaka zgrada je bila u drugoj boji, a boja stolarije na svakoj zgradi je odudarala od zgrade. A tek trgovine. Po izlozima Ivana shvati da se unutra ne prodaju stvari koje je do sada kupovala. Sve joj je bilo nekako čudno. Jedina trgovina koju je odmah prepoznala je bila ona u kojoj se kupuju ljubimci i ona pored nje u kojoj se može kupiti hrana i sve drugo potrebno za ljubimce.
Kada stignu do stare, zatvorene trgovine Levinius zastane. „Ovo je nekoć pripadalo Ollivanderu.“, reče, „Imao je trgovine po cijelom svijetu!“
„Jel' to onaj iz Harry Pottera?“, upita Ivana.
„Da! Baš taj.“, odvrati Levinius, „Šteta što su ga smrtonoše ubile. Tko zna možda ga je ubio i sam Voldemort. To nikada ne ćemo saznati.“
Malo dalje uđu u trgovinu sa knjigama. Ali Levinius čim zakorakne da bi ušao reče: „Oh, bolje da ja ne ulazim ovamo. Mogao bi probuditi veliku pozornost novinara. Pričekat ću vas vani.“
„Samo vi pričekajte i ništa se ne brinite.“, reče Marija. Malo joj je to bilo sumnjivo, ali nije mogla naći rupu u onome što je rekao.
Ivana uđe i prvo pomisli da se nalazi u nekoj jako staroj knjižnici. Svuda su bile stare prašnjave police pune knjiga. Na nekima su bile stare, a na nekima nove knjige. Ivana primijeti stepenice koje vode na kat. Pa zar može u jednoj trgovini biti još knjiga?
Na desnoj strani se nalazio dugački pult. Tamo su stajale četiri prodavačice. U prostoriji je zapravo bilo puno ljudi koji su čekali da dođu na red.
„Idemo dalje ovdje je prevelika gužva.“, reče Ivana namrgođeno.
„Nema potrebe.“, reče Marija i ode do pulta.
Odjednom se svi ljudi pomaknu i počnu mrmljati i diviti se. „Vidiš, rekla sam ti“, reče Marija, „Nisi valjda zaboravila da smo mi poznata obitelj? A zbog toga nas moraju pustit, tako zakon nalaže. Ne znam tko ga je smislio, ali nama paše.“
Marija da popis prodavačici. „Vaša kćer će krenuti u Holdar?“, upita prodavačica uzimajući potrebne knjige sa police iza sebe.
„Da!“, ponosno reče Marija.
Prodavačica sve knjige stavi u neku kutiju. Umjesto da sada dâ tu kutiju Mariji, ona izvuče štapić i kucne njime po kutiji koja se odmah nakon toga smanji u veličinu kutije za šibice.
„Vidim da ste promijenili način pakiranja.“
„Da, šef kaže da je ovako praktičnije.“
„Pa sigurno je. Bolje je nego pakiranje u kutije koje smanjuju težinu!“, reče Marija.
Ivana i Marija izađu iz trgovine i dočeka ih iznenađenje.
